Kategorija: SLOBODAN IZBOR
…..Koracao je i koracao, a noc bjese prostrana i odjekivaše; on je nemarno išao dalje i nije znao traje li to sate ili minute, i jedva se iznenadi kad se ponovo nađe u baštama iza Avenije Rafael. Kuce u ulici Paskal. Spratovi, pobijeljeni naviše – visoko ateljei, neki rasvjetljeni.
Pronađe prozore Joanina ateljea. Svijetlili su. Bila je kod kuce. Možda i nije bila kod kuce, nego su samo gorjele svjetlosti. Ona nije voljela da dolazi u mracne odaje. Baš kao i on. Ravik pređe na suprotnu stranu. Nekoliko automobila stajalo je pred kucom. Među njima jedan žuti roadster, normalna mašina, udešen kao trkaca kola. To je mogao da bude auto onog drugog.
Kola za glumca. Sjedišta od crvene kože, armaturna ploca kao za avion, s mnoštvom nepotrebnih instrumenata-razumije se, bice da je to. Jesam li ljubomoran? Pomisli on iznenađeno. Ljubomoran na slucajni objekt za koji se ona zakacila? Ljubomoran na nešto što me se ništa ne tice? Može covjek da bude ljubomoran na ljubav koja se okrenula-ali ne na cemu se okrenula. On se vrati u park. Cvijece je mirisalo iz mraka, slatko, pomiješano s mirisom zemlje i rashlađenog zelenila. Mirisalo je jako, kao pred oluju. On nađe klupu i sjede. Nisam to ja, pomisli on, taj zadocneli ljubavnik koji sjedi tu na klupi pred kucom žene koja ga je ostavila, i gleda u njene prozore! Nisam to ja, covjek koga mori žudnja koju on tacno može da secira pa ipak, ne može da je ukroti! Nisam to ja, ta budala koja bi dala mnoge godine kad bi mogla da unatrag krene tocak vremena i da ponovo ima jedno plavo ništavilo što bi mu istu onu besmislicu šaptalo na uvo! Nisam to ja koji-do đavola svi izgovori – sjedi ovdje i ljubomoran je i slomljen i jadan i najradije bi zapalio automobil!
Potraži cigaretu. Lagan žar. Nevidljiv dim. Kratka kometina putanja šibice. Zašto se ne popne u atelje? Šta bi moglo biti? Još nije suviše kasno. Svjetlost je još gorjela. On bi se vec snašao u situaciji. Zašto je ne izvede? Sad,kad sve zna? Izvede i povede je i ne pusti je više? Nepomićno je gledao u tamu. Šta bi to vrjedilo? Šta bi se desilo? Drugog ne može da izbaci. Ništa se i niko ne može izbaciti iz tuđeg srca. Zar nije mogao da je uzme kad mu je dolazila? Zašto to nije ućinio?
Baci cigaretu. Zato što nije bilo dosta. To je. On je htio više. Ne bi više bilo dosta, cak i kad bi onda došla, kad bi ponovo došla i kad bi se sve drugo zaboravilo i potonulo, nikad više ne bi bilo dosta na neki neobican i strašan nacin nikad ne bi više bilo dosta. Nešto je promašilo, zrak mašte nije više, u bilo kojem trenutku, pogodio ogledalo koje ga hvata, i još užarenijeg, samom ga njemu vraca, i on je poletio mimo njega u slijepu neispunjivost, i ništa ga više ne može vratiti, nikakvo ogledalo više, niti hiljade ogledala. Ona su mogla da uhvate još samo jedan dio, ali da stignu, nikad više; on je odavno već bludeo kao utvara po praznim nebesima ljubavi i punio ih je još samo svjetlom maglom, koja više nije imala oblika, niti će ikada više imati dugu ili ljubljenu glavu. Magicni krug je bio razbijen, jadikovka je ostala, a nada je raskomadana.
Neko izađe iz kuce. Ravik se uspravi. Zatim jedna žena. Smijali su se. Nisu bili oni. Jedan auto se upali i pođe. On uze drugu cigaretu. Da li je mogao da je zadrži? Da li je mogao da je zadrži da je bilo drukcije? Ali šta se može zadržati? Samo iluzija, malo šta više. Ali, zar nije dosta iluzija? Može li se ikad više dobiti? Ko zna nešto o crnom vrtlogu života koji bezimeno tece van cula koja ga od praznog zujanja pretvaraju u stvari, u sto i lampu i otađbinu i drugo bice u ljubav? Postoji samo slutnja i jezovita polusvjetlost. Zar to nije dosta?
Nije dosta. Dosta je samo ako se u to vjeruje. Kad se kristal jednom raspukne pod cekicom sumnje, može se samo lijepiti, ali ništa više. Lijepiti, lagati i gledati razbijenu svjetlost koja je jednom bila bijeli sjaj! Ništa se ne vraća. Ništa se ponovo ne oblikuje. Ništa. Ćak i kad bi se Joana vratila, ne bi to više bilo isto. Zalijepljeni kristal. Cas je propušten. Ništa ga ne vraca. On osjeti oštar, nepodnošljiv bol.
Nešto se kidalo u njemu, raskinulo. Bože moj, bože moj, pomisli, kako mogu da patim? Da patim zbog tog. Sam sebi vidim preko ramena, ali to ništa ne pomaže. Znam, kad bih to opet dobio, opet bih ga ispustio, ali to mi ne zadovoljava želju. Seciram je kao mrtvaca u mrtvačnici na stolu – ali ona postaje hiljadu puta življa. Znam da će nekada proći – ali to mi ne pomaže. Zasenjenih očiju gledao je netremice u prozor,i osjecao se strašno smiješan – pa ni to nije ništa mijenjalo. Odjednom se iznad grada zakotrlja teška grmljavina. Kišne kapi poceše da udaraju po žbunju. Ravik ustade. Vidio je kako se ulica osu crnim srebrom. Kiša poce da pada. Krupne kapi toplo udariše po licu. I odjednom više nije znao da li je smiješan ili jadan, pati li ili ne – znao je samo još da živi, živi ! Postoji, to ga ponovo drži, trese ga, on nije više samo gledalac, ne stoji više po strani, veliki sjaj nekontrolisanog osjecanja prolete mu opet kroz žile kao vatra kroz cijevi visoke peci, biješe skoro svejedno da li je srecan ili nesrecan, on živi i potpuno osjeca da živi i to je dosta! Stajao je na kiši koja je pljuštala na nj’ kao neka nebeska mitraljeska vatra. Stajao je i bio kiša i bura i voda i zemlja, munje s horizonta ukrštale se u njemu; bio je stvor, element; ništa više nije imalo imena i bivalo je usamljeno otud, sve je bilo isto, ljubav, voda što lije, blijede vatre iznad krovova, zemlja koja kao da se zaokružavala u luk, nije više bilo granica, a on je spadao amo, i sreca i nesreca biješe samo još prazne ljuske, koje je odbacilo mocno osjecanje da živi i da osjeca sebe kao da živi.
-TI tamo gore – rece on u pravcu osvjetljenja prozora, i nasmija se, a nije znao da se nasmijao.
- TI mala svjetlosti; ti fatamorgano, ti lice koje imaš cudnu moc nada mnom,cna ovoj planeti na kojoj ima stotinu hiljada drugih,cboljih,cljepših,cpametnijih,cdobrodušnijih,cvjernijih,crazložnijih, -ti slucaju što si mi nocu na put bacen, pao u moj život, ti naplavljeno, nemislece, vlastoljubivo osjecanje koje si mi se pod kožu u snu uvuklo, to što o meni ne znaš skoro ništa drugo nego da sam se odupro, i što si se s toga bacilo na mene dok se ne prestadoh opirati; i što si tada dalje htjelo, pozdravljam te! Stojim tu, a mislio sam da nikad više necu ovako stajati.
Kiša mi curi kroz košulju, i toplija je i hladnija i mekša od tvojih ruku; tvoje puti; stojim, jadan, s kanđama ljubomore u stomaku, žudeci te, preziruci te, diveci ti se, obožavajuci te zato što si bacila munju koja je užegla, munju što miruje u svakom krilu, varnicu života ; stojim, ne više kao mrtvac na odsustvu s malim cinizmom, sarkazmom i malo hrabrosti; ne više hladan ; živ opet, ako i s patnjom, ali otvoren opet olujama života, ponovo rođen u njegovoj prostoj sili. Blagoslovena da si, madono laka srca.
Niko s rumunskim naglaskom. Snu i prevaro, razbijeno ogledalo nekakvog tamnog boga, neslutna – neka ti je hvala! Nikada ti necu reci, jer ti bi iz tog nemilosrdno iscjedila kapital, ali ti si mi ponovo dala što mi nisu mogli dati ni Platon ni zvjezdane krizanteme, ni bjegstvo, ni sloboda, ni sva poezija, ni sva samilost, ni ocajanje, ni najviša ni najstrpljivija nada: prosti, jaki, direktni život, koji mi se cinio kao zlocin u ovome vremenu imeđu katastrofe i katastrofe! Pozdravljam te! Hvala ti! Morao sam da te izgubim, da bih to saznao! Pozdravljam te!
