Tolerancija i praštanje dio su ljudske dobrote

 

U svijetu u kojem živimo većinom smo nažalost okruženi ljudskom moralnom BIŽUTERIJOM.

 

STRAŠNI , STRAŠNI RAT

 

Bile su to surove i teške godine sa toliko životnih obrta, nedoumica i previranja da je bilo nemoguće odlučiti  kuda  i

sa kime da se krene.

 

On je uzoran građanin , ali nažalost nije 100 % čist. On je ipak mješavina vjera koja je izdaja roda svoga ili nekoga drugoga.. On je sigurno špijun tamo neke strane,

  jer ti mješanci su uvijek bili nedovoljno ludi da prate nacionalne budale.

 

U njih su svi sumnjali, na koju će stranu da prevagnu ?

 

Dođoše prvi pobjednici, zauzeše grad.

 

Njemu kao školovanom čovjeku nude da doprinese u borbi za pravedne stvari i pokaže svoju lojalnost tako što će sa ostalim miješanim ili drugim lojalnim sumnjivcima* dobrovoljno* kopati zemunice i rovove za obranu slobode.

 

Oni to strašno cijene, kao nagradu daju konzervi i cigara dovoljno za petoricu. Nakon izgubljenih bitaka, isti „dragovoljni“ kopači rovova i zemunica bivaju osumnjičeni kao nedovoljno vjerni te bivaju nagrađeni psihološkim ispiranjem.. Onim,  lošije sreće, nagrada je laganim batinjanjem po bubrezima  kundacima od mekog Stradivarijevog drveta od kojeg je možda pravio svoje violine.

 

 

Ponovo  pobjede, pobjedničke vojske slave, naravno, i odabrani kopači  nose dio zasluge. Dobivaju slobodne dane da se okupaju i posjete svoje najdraže, ako su još uvijek u svojim domovima.

Vesele se što su zajedno i što su preživjeli još jednu radnu akciju na fronti.

 

Svaka vojska ima svoje uspone i padove.

« Dok se jednom ne smrkne drugom se ne svane «

 

 

 

Odjednom obrat, druga strana upada i oslobađa kopače rovova.

Stigla je sloboda,ponadaše se! ?

Zalud, opet pobjedničko ispiranje mozgova.

 

Zbog toga što niste bili na pravoj strani, mi vam ne možemo vjerovati, nudimo vam isti posao održavanja rovova i zemunica,  ali za više konzervi i šećera .

 

Jedne noći , ili skoro svake treće noći, dolazi pijana ekipa ratnih sudija da odredi kazne radnom vodu, koji po njihovoj procjeni  pripada neprijateljskoj strani.

Opet marisana, Stradivarijevi kundaci su vjecna opsesija ratnika.

 

Znate li da   i   lišće kad se jede silom  i  nema tako loš ukus ?

Čak i kada vam u hranu uspu kilu soli ne osjeti sa da je baš toliko preslana.

 

 

 

čudno je kako čovjek zvani životinja može da izdrži

kao mnostvo  životinja.

 

Jedne mracne, tamne noći  prozvan je školovani .  Izdvajaju ga u zasebnu crnu sobu a jedan veliki borac je posebno  kivan. Okrenut leđima ka zidu školovani recituje u bolu. U boračkoj inspiraciji „ratnik“ mu prelazi neumorno preko klavijature REBARA   sve dok mu prsti šaka nisu utrnuli od silnoga preslušavanje Bethovenove 9 Simfonije na već potamnjelom grudnom košu. 

 

Solidarna Vojna komisija u tišini promatra i

odslušava harmoniju jecaja.

 

Odjednom, isti izbezumljeni „heroj“ shvati svu strahotu svoga cina.

Tući pametnije, starije od sebe, mirisati  njihova natucena lica kako krvare i nemoćno tuguju.

Zbog toga polaže svoju žrtvu na stomak   da se opusti, a zatim  prelazi na humanije sviranje nogama po klavijaturi glave, rebara i ostalih ležećih dijelova mudraca.

 

NAJVIŠI,  nas nevine čuva.

 

Rat je završio !

 

O, hvala ti Veliki za svu podršku i snagu koju si nam davao tokom svih teških dana koje trebamo što prije zaboraviti.

 

Mir se uspostavio, pametni polako  dolaze na svoja mjesta i

sistem se uspostavlja.

 

Jenog dana muzičar- „ratnik“ dolazi  kod zrtvovanog  i nudi pomoć .

Ako vas  netko samo mrko pogleda,  meni se javite i ja ću vas zaštititi .

 

Nakon 10 mjeseci, ponovo dolazi muzičar- borac i plače!  Molim vas, pomozite mi ,  majka mi umire, hitno su mi potrebni lijekovi!

.

Sukobi dostojanstva i nečiste savjesti,

Ponosa i srama.

 

 

«Idi i pomaži ljudima» zvonile su riječi u ušima njegovim.

 

Isti školovani, širokog srca,   posjećuje majku „junaka“ koju itekako DOBRO poznaje i poštuje. Ona mu se strašno obradovala. Pa on je bio razrednik njenom dragom sinu. Pitala ga za zdravlje i obitelj. Plakali su zajedno dok je to njen „hrabri“sin , veliki borac za slobodu svoga naroda  posramljeno  promatrao.

 

Nakon 15 dana isti školovani nabavlja skupe lijekove, skupo plaćene i teško dopremljene  iz Švicarske.

 

To je bilo  malo bogatstvo za to ratno doba, ali za ljude na dobrom glasu, dobre duše i čistog duha školovani je u stanju i svoj život dati.

 

Borčeva majka ponovo plače i kaže: Pa, dragi  profesore, ti nas čitav život pomažeš, mog sina dok je bio u školi i mene sada na umoru.

 

Profesor  odgovara:. Draga majko, za vas bih dao i zadnju kap krvi,  ali za vašeg sina , nisam više siguran, sad mi ga je žao što je jadan i usamljen u bolu svom.

 

« Neka mu Veliki oprosti za ono što je radio. «

 

Majka, šokirana riječima školovanog pita sina „borca“:

 Što to znače riječi učenoga i cijenjenoga čovjeka?

  Pa ako nam je itko valjao i pomagao u našem životu,

 to je tvoj dragi profesor.

Sin, strašni ratnik jeca i preklinje majku i profesora za oproštaj.

 

«Majko, mene su lagali,a ja sam im vjerovao da profa nije na našoj strani, da profa je extremista, da nije naše vjere i da mu se ne može vjerovati. «

 

Srami se sine, a mene je još više, mislih da sam odgojila poštenog i pametnog čovjeka.

Iskrenih, suznih očiju iz dubine njene i plemenite duše.

prilazi profesoru i moli za oproštaj .

Mučno je bilo gledati profesoru, što otkri istinu majci, bijaše to najbolja životna lekcija za ratnika.

 

Sveta knjiga kaže: » Tko tebe kamenom, ti njega kruhom.»

 

 

Školovani  podiže slomljenog ratnika, briše suze sa njegovog mladog lica i govori:

 

Sveta knjiga kaže:  «Ako me ne poznaš, zašto mi sudiš?»

 

Ipak, oprosti mu Veliki, mlad je, i nije znao što radi.

 

Samo ljudi plemenitog srca i odabrani, mogu vidjeti i biti povlašteni da se kreću ka istoku svjetlosti.

Rat je završen.

 

Mir je!

 

školovani ide uzdignuta čela i ponosan na svoja djela,

 nagrađen od Najvišeg.

«Kako posiješ tako ćeš i žnjeti»

 

Ubrzo nagradeni upoznaje  mudrace, širokih vidika i plemenitih osjećanja te  zajedno uviđaju  da su oni izabrani da budu svjetionici   magičnog istoka.

 

Tolerancija i praštanje dio su ljudske dobrote.

Samo posebni  to mogu i oni su odabrani.

 

LJUDSKE DUŠE SE GUBE, PADAJU, PATE, LUTAJU,

SLIJEPE PORED OČIJU SVOJIH.

 

KAMEN PO KAMEN POTOCIMA ZNOJA

POLAKO  NIČU  IZGUBLJENIH  DUŠA  SVJETIONICI

POKAZUJUĆI LJUDIMA U ŽIVOTNOM MRAKU

KUDA I KOJIM PUTEM DA KRENU .

 

RAD NADAHNJUJE  I  OPLEMENJUJE .

 

VODIČIMA  HODAČA  NOĆNIH.

UČENICI,  POMOĆNICI  SA  MAJSTORIMA  ZRELIM

NADGRAĐUJU DUŠU,

 DOK  BURE  I  JUGA  BATINAJU,  ŠIBAJU

 ISPUCALA  TIJELA   ZIDOVA.

GRADITELJI  SVJETIONIKA TIHO I SA PONOSOM

ULAZE  I OSTAJU POVIJEST.

 

BIH, Travanj/ April 2001

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ULAZ ZA VJENČANJE

Krećući se skoro nečujno na prstima da ne probudim ukućane, ugledah u uglu sobe na stolici za ljuljanje njenu baku, staricu što je prstima prebirala po tek započetim vezovima na svečanoj haljini, skoro kao vjenčanici. Baka , zamotane glave i dva upečatljiva crna, garava oka prekrivala su cijelu sobu kaminom zagrijanu. Sanak se na oči navlačio čim bi sjela na sofu koja se upijala u zavaljena leđa.
Na drugoj strani sobe kontra ulaza, nalazila se ručno izrađena vještim rukama izrezbarena drvena polica, napunjena sobnim lisnatim cvijećem koje se prelijevalo po svim krajevim police.
Baka je pjevušila pjesmu dopunjavajući  ljepotu stare gostinske sobe, zatrpane masivnim namještajem za sjedenje.
Svijetlo dana jedva je probijalo guste zavjese na velikim drvenim prozorima sa vanjske strane ukrašene željeznim ukrasima, što bi rekli demirima.
Očekivao sam svaki trenutak da se pojavi ona, moja simpatija, moja slabost, moja noćna mora, moj behar što dušu napaja… nemirom rastresenu.
Stara vrata zaškripaše i osjetih njenim korakom napravljenu promaju. Blistala je.
Na lepršavoj u više nijansi svilenoj haljini presijavale  se izvezene šljokice u obliku zvijezda padalica. Djelovala je kao uvijek, nestvarno.
Na njenom izduženom, snježnom vratu zlatni nakit se stapao u jednu cjelinu.
Svo to blještavilo je ukrašavala njena gusta, valovita djelomično preko lijeve strane lica prebačena, mrka kosa. Treperio sam od uzbuđenja. Da li sam ja taj sretnik kome će vječno pripasti ona, ljepotica, krasotica, samo moja.?

–Bože, kako li će tek izgledati u vjenčanici, pomislio sam.

Njena pojava je krasila kao princezu  najljepših dvora, samo još krunu na glavu da stavi i svi ostaju bez daha.
Baka mi je uzele misao i riječi iz usta i reče:
¬
– Zar ne izgleda kao mlada kraljica na putu ka kruni života.?

Naše vjenčanje smo na neki način skrivali od javnosti jer nismo bili sigurni tko i što nam sve radi oko nas. Ljudi su bili zavidni i oholi na naš uspjeh i imanje, mada su to na neki način pokušavali skrivati. No, svi smo mogli da osjetimo.
Razmišljali smo kako da izvedemo to tajno vjenčanje, svi su nas očekivali da prođemo na glavna, stara izrezbarena vrata.
Dogovor je bio da se odvojeno, sutra dan, u svitanje zore, nađemo na brdu Gorica u staroj kamenoj kapelici svetog Ivana. Kapelica … nakićena borovim vrhovima i teško da se mogla primjetiti ako niste znali da se tu negdje nalazi.
Stari prašnjavi put je ukazivao da vodi negdje u borovu šumu. Bilo je to inače mjesto na koje sam često jahao s njom  ljetnjim i jesenjim zalascima sunca.

Noć mi se činila neprekidno duga. Minuti kao sati, nikako da se pomjere.
O spavanju niti govora. Strepnja u mojim grudima razarala me nemirom. Nije mi izlazila iz glave njezina pojava.

Jutro je svanulo, maglovito, da se jedva vidi griva konja na kojem jašeš. Vrijeme kao stvoreno za skrivanje i prikrivanje koje nam je bilo neophodno.

Odjahao sam na svom miljeniku Astoru, garonji, dok su još svi vjerojatno slatko spavali. Tijelom me je drmala nekakva drhtavica , vjerojatno od rose iz guste magle kroz koju je Astor protutnjao na stotine puta. Kroz misli su mi kolale razne kombinacije i strahovi da ni sam nisam bio svjestan otkuda toliki strah u meni.
Nekako nisam bio siguran dal treba da se radujem il veselim, osjećao sam nekakav strah ili neku bol da doživljavam. Nešto me je stezalo u grudima.
Sišao sam sa konja, nekako klecavih nogu i cupkao okolo. Čekao sam po dogovoru. Ledena tišina, proljetnom pjesmom ptica odjednom ugašena, život se osjetio u zraku.
Tek sam kad se magla malo razišla prvi put skužio da su u stvari bagremovi i žalosne vrbe činile aleju koja je vodila ka kapelice okruženu borovima.

Vrata kapelice, stara, željezom okovana stajaše zaključana. Kapelan je trebao doći svakog časa. Dogovoreno je da se unutra dan prije sve uredi u tajnosti, naravno samo za nas dvoje i naše svjedoke kao i starog kućnog prijatelja našeg mjesnog Biskupa Fra Mirka svećenika.

Odjednom sam u daljini čuo topot kopita bijahu sve snažnija i približavala se na moje nestrpljenje veoma sporo. Nisam znao tko bi to mogao biti.

NA moje razočarenje bijaše to kapelan, sav mokar od maglene rose. Sišao je sa konja tiho me pozdravio i krenuo direktno da otključa kapelicu.
Uhvatila me topla nervoza, ruke su mi najednom postale vrele, zaboravio sam na hladnoću jutra i krenuo za njim u kapelicu.
Bilo je dosta tamno. Kapelan je upalio svijeće, na stotine svjetala su pruhujale mojom glavom. Zamišljao sam je kako zajedno se krećemo ka oltaru.
Dal ću do tada izdržati, mene viteza od Bune prvi put je savladala nekontrola.

Ubrzo se pojavio i Biskup Fra Mirko, nisam ni čuo kad je došao i pozdravio nas.
Još je trebala da stigne ona i prijatelji svjedoci, svečanog čina.
Gledajući sve te upaljene svijeće, razne sjene su u meni budile maštu pa su mi se pričinjavale koje kakve gluposti i strahovi. Drhtao sam od unutarnjeg nemira i iščekivanja na njen skorašnji dolazak.

– Evo ih dolaze, promrlja Kapelan.
–Kako znaš da su to oni, ne vjerujući svojim očima, upitao sam.

Bio je u pravu.
Dva konjanika su je dopratila, pomogli su joj da siđe sa konja, noseći njenu zlatom ukrašenu haljinu da se ne vuče po zemlji. Korak joj je bio tako mekan i nježan da sam mislio da hoda po magli.
Stigla je moja princeza, pomislio sam u sebi.
Točno na ulazu kapele uzeo sam je za ruku i poveo ka oltaru, u tom momentu meni nekako dalekom.
Osjetio sam da i ona treperi.

Krajičkom oka sam pogledao nebi li ugledao njene smaragdne oči kroz veo preko lica prebačen, bljesnuo je njen osmjeh i unjeo mir u moje tijelo. Bio sam sretan.
Naši koraci su odjednom odjekivali po kamenim pločama male a tako velike kapele.
Sve je odisalo tišinom i mirom među ljudima.
Oltar, drveni, prepun svijećnjaka, nakićen, pozlaćen u mojim očima.

Biskup Fra Mirko, širokih zjenica i podignutih obrva poželio nam dobrodošlicu. Ukras, kapica na njegovoj glavi, simbol mudrosti, snage i ljepote bila je nestvarna.
Tišina pripremanja, razlamala se u mojoj duši. U tom čekanju, nisam čuo niti jednu riječ Biskupa, gledao sam u njega a misli su mi odlutale daleko na konjima lepršavih griva što ih vjetrovi nose.
Osjetio sam njen lakat na mojim rebrima i vratio se u stvarnost. Gledao sam nijemo, izgubljen u Biskupa.
– Da li ti viteže od Bune uzimaš za svoju …

Nisam mogao vjerovati da se to meni događa. Kako ću da odgovorim, kojim tonom glasa, dal da malo sačekam, dal je ovo isuviše rano za mene…? –kolala su pitanja kroz moju napučenu glavu.

– Da, da, da odjednom su iscurile riječi iz neznam kojeg dijela moga tijela.

Pogledao sam je i njen osmjeh je žario, palio, podizao me u nebo.

Biskup je postavljao isto pitanje mojoj kraljici, čitavo vrijeme sam je promatrao.
Ugledao sam graške znoja na njenom blijedom plemićkom licu. Gledala je u Biskupa kao u najvišeg graditelja svih svjetova.
Da ja to hoću ! – odzvonile su njene riječi u kapeli skrivenoj, nakićenoj.

Poljubac, dug, sočan, iskren, nemiran, zagrljaj skoro u gušenje pretvorio.
Pogledašmo se tako iz dubine duše, sa ozarenim osmjehom na licu.
Sad nas nitko rastaviti neće.

Čestitke Biskupa i malobrojnih u kapeli nazdravišmo iz bukare vina. Osjetilo se zadovoljstvo u malom društvu skrivenom u kapeli, krošnjama borova prikrivenom.

Sjeli smo na naša dva konja i krenuli po već visoko podignutom suncu kroz aleju bagremova pa kroz šumu i putiće do naših dvora, da objavimo da smo mi to uradili bez ičije suglasnosti te zbog ljubavi nama zabranjene.

Ništa nam nisu mogli, putevi života pred nama se otvoriše te krenušmo u životne bitke vjerujući jedno u drugo.

Ljubav je pobjedila.