Princeza si…vladaš mojim tajnama, mojim tugama… brodom nemira, skrivaš me u njedrima.
Behar si slatkih trešanja, na mojim grudima, a ja tebi… dubinom, gdje si me zakopala.
O Bože dragi, tako malkice nam treba, samo nekoliko sati pustog otoka, da se otkrije…
Bez riječi mirno plovimo, usnama latice pijemo, najslađe volimo kad šutimo.
Sjediš u krilu, recitujem stihove, ljubim ti usne ritmom slogova, čarolija se odigrava
Lektor si mojih tekstova, šapat na usnama, zagrljaj do neba, prepun sreće i osmjeha.
Ne miruješ, stalno izazivaš, u tebi čarolija ne spava i svaki put pokorava, poput izvora.
Odjednom porušiš mostove, obaraš balvane, otvaraš kapije… bez razloga
odlaziš.
U pepelu tvoga odlaska iskrice ostaše skrivene ne ugašene, podsjećaju na tebe.
Čudnim putovima si lutala čarobnu ljubav tražeći , vraćajuć se ispod starog kestena.
Mislila si da je ovo među nama samo igra riječima, prolaznost stihova, a goriš iznutra.
Stotine poslova započinješ , samo da me zaboraviš, al moj osmjeh ti sjeva u očima.
Nitko nezna koliko je lave između nas kuhalo… nahranilo stihove, korice napučilo.
Nitko nezna koliko smo vatre ugasili, na pola puta se vraćali, sebe preispitivali.
A ta igra među nama, u grudima je danonoćno rovarila, hranila snove nemira.
Ovisnici strujanja postali, bezžičnog koketiranja, tepanja toplim riječima bez dodira.
Dal to grijesi čavrljaju usnama, 100 razloga, a samo se probudila neobična simpatija
Dvoje super frendova, primakla kazaljka poklopljena,nakon godina čekanja.
Jedno drugom smo prenosili skriveno maštanje, al samo bez kamera, da nema dokaza.
Smijali svojim ćudima, koje nismo poznavali… da ikako postoje, izazovi nemira.
Sjećam, kao jučer… tvojih suza, kako si ridala, govoreći da je razlog u tvojim grudima.
Samo si vrata zatvorila, izbacila me u bespuće, ukinula sve kartice komunikacije.
Na mene si svu strast svalila, da se hrvem sa bolom u grudima, bunar u suzama.
A znamo da je veza užasno jaka među nama , još iz prošlih stoljeća tragove prikriva.
Poleti, izvuci se iz tog pepela što guši te od prošlog odlaska, zadrži me u mislima.
Željom dotakni me, neka se razbudi energija, dugo sputana u podrumu grcanja…bez raloga.
Žuboriš, dragocjeno trajanje ne miruje, podupire naše uvezivanje, dok ne svane.
Suzama smo skrivali tragove, dok jesen ne izblijedi , snjegovi strasti zamrznu.
Laganje nam ne ide, zaorane brazde dubokih strasti , za proljeće smo spremili.
Bez sjemena ljubavi , nema šanse da cvijeće se probudi, izbiju čarobne latice.
a ja… u jarku života žuboreć ostajem da tugujem, sjećam se tvojih usna,
tvojih toplim riječima svezanih poklona, što nosim među koricama stihova.
Želja si mog života, moje duše si čarolija, skrivena daleko ispod jezera i planina.
Sve što treba da se desi neka preuzme sudbina, riječi su tvoga pozdrava.
Moje suze , na tvojim grudima potekle su duboko iz duševnih podruma.
Ako treba da se ljubav probudi, neka se uzburka lavina, valjda ima razloga
Ako se možda udalje dvije dugo spajane sudbine, neka i tako ostane.
Al naši, samo naši ostaju stihovi, neizbrisani tragovi, bar će to da postoji.
02.02.2012
22 i 22 hrs
