Obožavam da pišem stihove kada me vjetrovi probude, u njenim očima izvirem.

Divno se osjećam, slikama se omamljujem, savršeno u dušu zalazim, putujem.

Svaki put jedan treptaj me probudi, jedan šapat izludi, jedna poruka ponuka.

A onda… sebi na grudi se navalim, otvorim maštanja stranice, penjem uz litice.

 

Hodam pješčanim plažama tražeći zaboravljene tragove, zalaske sunca ispraćam.

U šišarkama zamotljaje ljubavi pretražujem, tu je ključ ona skrivala, sanjarila.

Saksofon me uvijek pratio, davao snagu da izdržim, sa srnama planine prelazim.

Uvijek je bila tu… na grudima, vodopadom me napajala, privlačila zrnicma sjećanja.

 

Njeno ime na kori breze sam usjecao, da je podsjeti kad naiđe, što na duši guši me.

Znam da sada s drugim je, krišom javi se , pa nestane, da se ne zarazi vatre iz pećine.

Želim joj dugo… jako dugo sretna lutanja , ne želim da joj nanosim negativna strujanja.

Sve što je odlučila , njena je sudbina i ništa se ne dešava bez razloga, piše u zvijezdama.

 

Mnoge su maštale… sebe u pjesmama pronašle, rane stare su načele, vole da  krvare.

Ta rana ih vrati u neka prošla lutanja, kada su sretne bile sa mrvičkom ljubavnih davanja.

A sada ih guši kolotečina kućnih dešavanja, bez osmjeha, bez stiha il dodira, okrutna istina.

Zato u duši maštaju , požele da im se pjesme posvete, tako malo im nedostaje.

 

Prekrasno je pisati  ljubavne stihove, zatvorite oči…prepustite maštanje neka nagrne

Probudite zemljotres u dušama, iz tog će krenuti lavina, koja ne prestaje da se izljeva.

A kad bukne lavina,što dugo je mirovala , malo će biti vremena, sklupčati strasti u pjesmama…

Ljubite , ljubite svoje pepeljuge, podarite najslađe otrove, da se ne probude danima.

Nećete sebe prepoznati da u vama je toliko ostalo, nikad ne otkrivenih izvora.

U tome je draž maštanja, otkrivati u sebi izvore da izrone njoj se poklone…NEPROCJENLJIVO.

 

18.12.2011

22 i 22 hrs