Namjerno u pustinju zavukoh se… bez struje, pod svijećom da te probudim
Kroz moja maštanja da putuješ, dok u kolibi , usamljen u sebi se pretražujem .
Komad crvene svijeće pronađoh u kolibi ,tik pored pera, položih je
da slova mogu da upratim, da se do tebe ne zagubim.
Pod svijećom sitni sati tutnjaju , škripavim perom riječi naviru …pišem ti, putujem…
do tvojih grudi da spustim se, makar mrtvim slovima, i to je čarolija.
Vani kroz borove… čujem nemirne vjetrove, fijukanje ne prestaje.
Jugovina kišu navlači na svojim njedrima golemim, prepunim.
I sada dok pišem ti, ovom tišinom putuješ, u njedra se zavlačiš.
Nekako gordo se osjećam, jer tvoja ljubav postoji, zato mi i dolaziš.
Mrak, totalni mrak kroz prozor se provlači, tiho na prstima ulazi.
Iza nas ostaju prepoznatljivi tragovi koje će drugi koristiti da ne zalutaju
Čudno je kako u toj pustinji, tvoja nasmješena slika stalno se šepuri.
Drage osobe šaraju mislima, slikama nadolaze, divne osjećaje razbude.
A one najdraže na dušu mirno spuštaju, srce se razigra,skoro pa govori.
Čujem lanac ritmova, goropadnih vjetrova, zavrće… dok kiša klokoće iz oluka
Pljusak na vrhu jezika vjetrova, poškropi, poljane probudi…ispod kolibe.
U kaminu grane čavrljaju, kroz dimnjak vatrica fijuče, na licu rumenilo prelama.
Fališ mi, moram ti priznati, znam da tu bila bi presretna, baš na mojim rukama.
Pa eto planiraj, da skupa nekad skoknemo, od svega se skrijemo.
Svijećama budemo noću se smijali, za ruke držali , tiho tepali, šaptali.
Tko zna kako jutra budemo sačikali, dal pospani il pune duše opijeni.
Trebamo probati, po nekad se sakriti, od svega pobjeći …bar u maštama.
17.12.2011
00 i 04 hrs
