Stidljiva, povučena, trnoružica u bašti se šepuri ,usamljena daleko od svih cvijetova,
plaši se da je ne uvrijede , rane il možda slučajno u prolazu očešu…
U stvari bodljama krvoločno rane nanosi… ne oprašta, izljeve sirovih poziva.
Sjećam se njenog starog kofera kojeg je od majke naslijedila, neprocjenljiva kolekcija.
U njemu tajne je prikrivala, nikom pokazivala, da nebi njena slabost izronila.
Koliko puta mi sjevnula njena kratka majica u očima, mišlju vrata otvarala.
Osmjeh iskreni… rastapao se od potkrovlja do podruma njenih duševnih tragova
Slika, Džemper preko ramena , šetajuć alejom žalosnih vrbi kraj Salzburškog jezera
Gardasee ispred Salzburga, njena česta destinacija, u kojem je baterije napajala.
Na požutjelom lišću je presrtena ležala, u sebi pjevušila, toplu energiju prenosila.
Po zidiću skakutala, kao djevojčica tek u život ušetala, a utrošila preko 33 proljeća.
Jesen u njenoj duši nije postojala, vječno proljeće njenih pupova, nije skrivala.
Divno je uvijek bilo vidjeti, nasmijanu ružu iz rajskih vrtova, po malo bodljikava.
Sunčane naočale u džepu držala , ako zatreba onako za svaki slučaj…stara navika.
Doletjela sa labuđeg jezera, bježeć od prezrelih jabuka što jesen je sustigla.
Zrije , napučena izazovna ponuda, teško je odoljeti, od čarobnih plodova.
Čovjek poželi onako zrelu kao dunju na policu da ostavi, misirom da opija.
Onda je ugledam Mostarskim ružama se pridružila, bodljama nozdrve pokazivala
Sikće na sve sirove ponude u prolazu, jer mrzi kad je gledaju gladnim očima.
U momentu plane , sa osmjehom na usnama jer takva je rođena, izgledom da zavara.
A tako je lomljiva, galami da bi otjerala strahove, da ne uvide kako su njene tajne ranjive.
Moja jaranica, prava… iskrena, što se iz vrtova preseljava, sretnica je rođena…
13.12.11
22 i 50 hrs
