Sjećaš li se našeg upoznavanja, slučajno zalutala si rijekom stihova.
Bila si obala, a ja rijeka, milujem te, osjetiš…bez traga na tvojim usnama.
Pa u vjetru se prikrijem, zakovitlam kose ti, nestanem, prestanem šumiti.
A ti… još htjela bi, prizivaš me mislima, naručuješ još kovitlaca dodira.
Teško je mene imati, a još teže zavoljeti, jer isparim kada oči otvoriš.
Haram tvojim mislima, primamljive snove dovlačim,u grudima razgorim.
Srce tvoje ne razumije me, ne dozvoljavam bliske kontakte, da ne izgore.
Lažov sam, pobjegnem tik ispred tragova, zametem ih igrom vjetrova, pa izgubim.
Samo zračak možda me osjetiš, u kapi kiše tragove ugledaš, prebrzo isparim.
Znam i srce da zaledim, bolove na duši da urežem, zato žurno nestajem.
Ne pokušavaj da me zadržiš, sa rijekom života odlazim, obala si što promatra,
Kako curim oko tvojih zidova, pomilujem te i zaboravim, u kanjonu rijeka izgubim.
Ne moguće je samnom se hrvati, kad si najsigurnija, da imaš me… zaronim.
Skrivam se ispod kamenja, tvoje duše grumenja, samo da me ne zarobiš.
Prevrtljiv sam kao vodena bujica, što sve ispred sebe razara, obale obrušava.
Nemoj nikada u dušu me pustiti, na srce da zrno ti položim, odagnaj me.
Teško je mene voljeti, samo u trenutcima riječnog prolaza možeš uživati.
Ljubavnu riječ ne poznajem, samo koritom plutam, prolazim, obale milujem.
I kada sa talasima nestanem, ostat će samo sličice, tvoga maštanja produkti.
Nemoj u zvijezde me dizati jer to nikako ne zaslužujem, drži se čvrste obale.
Prolijećem svim godišnjim dobima, ne pokušavaj shvatiti, vodenjaci ne miruju.
Lažnim slikama u momentu opčinim, ostavim tragove na usnama, pa izblijedim.
Koristi me po potrebi , da ti osmjeh povratim srce razigram, kad tužna si.
Sjeti se da postoji, bljesak u tvojim očima, što svijetli ti noćima, navodi.
Bit će mi drago ako sam uspio da ti tuge otjeram, makar maštom govora.
22.11-2011
17 i 37 hrs
