I ako daleko smo od očiju i drugih svjetala, naša predstva , orginalna, nama je vidljiva.
Ušli smo u likove, tu se pronašli, udubili u glavne uloge, da se ne zaboravi.
Oživljeno… svo naše stremljenje, scenario našim željama skrojili, nama servirali.
Predstava vatrenih uloga, plazi riječima, potocima… sve kuha, burlja u nama.
Ako u stvarnom životu se sretnemo, možemo maštati..vjerojatno… tišina bi pričala.
Tko zna u kakve vatre bi se pretvorili ,predugo tinjali, željeli da se probudi i ostvari.
Možda bi prevelika želja sve odpuhala, pa bi se možda i sramili, pocrvenjeli.
Ma ne , ta vatra se mora dogoditi, u momentu da eksplodira, jako je potrebna.
Znam… da bi nam dodjelili oskara , za sve slatke podlosti…iz maštanja.
Mnogi bi poželjeli naša mjesta zauzeti, na trenutak tu strast popiti, izluditi.
Uloge smo oživjeli, preslatko, radosno, sa strašću…bez obzira što gluma je.
Rado bi, samo za sebe…sve zadržali, u pjesmu pretočili, možda u roman zakopčali.
Ne svjesni skrivenih poriva, jezikom petljamo, navođeni riječima prevara u sebi.
Maštarimo … mislima,čarobnim snovima, brdo pismenih poruka među-prostora.
Nemamo snage u lice sve sasuti, piskaramo poruke, pa brišemo sve tragove.
Djeca smo, nešto nas privlači,u grudima vrpolji se , hodanje po oštroj litici.
Premladi smo da bi sve shvatili, u životu smjene bezbroj uloga , zbrkana ludnica.
Po nekad zavidna si ,na prijateljice, što u vatrena lovišta zalaze, potpiruju.
Bacaju mamce… muške glave namamljuju, u svoje kandže privlače.
Kada ih rastrgaju, dušu im popiju, opet se na isto vraćaju, možda kukaju.
Misliš da drugi su sretniji, zbog lažnog osmjeha na sebi…ne razmišljaj.
Često je uloga tih osmjeha…ironija… slika prikrivena, fasadom bolova.
Tako ljudi jačaju, da zavidni ne uživaju , o njihovim patnjama da saznaju.
Pa se keze osmjehom, žele da prikriju, ostave dojam , presretnih likova.
U sebi uživaj, tijelo će pokazati, nesvjesno ćeš sjajiti, tragovima u očima.
Prelijepo je bilo glumiti ove uloge, ne stvarne, samo nama vidljive, ne izvodive.
Bar to nam je u duši ostalo, nemojmo ih zagubiti, kroz pjesme se podsjećati.
To nam je preostala nagrada, životna ne ostvarena uloga, oživljena, maštama.
Zato nikad ne zaboravi, po nekad javi se, u svoje srce zavuci me, da te osjetim.
To će nas sigurno vratiti na pozornice naših stremljenja, bar na momente… iz nova.
Nakon ovih uloga, u svakoj kapi si potoka, tvoja slika se ogleda, kose ti raspršuje.
Žuboriš mojim mislima, ne pozvana, al svakim trenom… šapćeš u meni.
Vidim te u svakom letu sokola, listu proljeća, zametak mojih stihova si.
Neprekidna kolotečina, što mislima caruje, srce uzbuđuje, otvara duše kapije.
Cjelodnevno si prelijevanje,sve tvoje čari… umjetničke inspiracije čaprkaju.
Nekako dobro došla si u svakom dijelu bića u meni…rovariš li rovariš.
Divan je osjećaj kad si uz mene, makar i daškom vjetra dok oblizujem usnama.
Čuvat ću te u pjesmama, strofama, posebnih naslova i dubokih poruka.
11.11.2011
17 i 37hrs
