ŠTO ČINI TE SRETNOM

Što više te upoznajem, svoja razmišljanja odbacujem, otvaram nove stranice.

Gledao sam na druge vrijednosti, da bi me možda usrećile, varka skrivenih oblaka.

Tako malo, tako malo u džepu mi stajalo, tvoje srce od našeg susreta.

Tražih , lutanjem rudnike spokoja, bisera, zlata…  o dvorima viteškim sanjao.

 

Nemoj bogatstvo gledati očima proždrljivim, jer to su bolesti, koju sam prošao.

Nikog nije sreće upoznala jer mu u luci  jahta ležala, usamljena ljepotica.

Džaba im skupe slike, kristali, džaba svo drago kamenje, u banci spremljeno.

Kad u duši siromaštvo razara, potopljena duša  gorkim suzama ubija.

 

Koliko mrvica treba nam , da osmjeh na lice se povrati, sreća ukaže.

To nisu ni kule , ni novci, ni ruže ni brodovi a kamoli rudnici prokleti.

Nekad je sjaj u očima najdrža, najiskrenija , prepoznatljiva energija što opija.

A kada se te energije još prepoznaju, na daljinu još strastvenije djeluju.

 

 Na duši grozdovi strasti čekaju da se uberu, na srce polože, oprobaju.

Tako malo treba , baš krajičak , mrvica, zalogaj … zagrljaju čekanja.

Iskrice u nama ćule , koprcaju… da se porode, na GLADNE usne polože.

a onda vatra raspirena, vulkanom razigrana, noći u dane pretvara.

 

Kapljica  usana , dovoljna…makar maštom proslijeđena, al tvoja je…

Da budem u duši zadovoljen, u srcu prenapučen, od sreće skakućem.

Zato ne kvarimo naša maštanja, jesi daleko, no imaj me, željama.

Debelo ću ti sve vratiti, vatru u ušima raspiriti, da od sreće poludiš.

 

Od prvog osmjeha moja maza si, moja lutka, vjetar mojih stihova nikad uhvaćena.

Izlazak sunca si u mojim snovima, točak na duši mojih lutanja bez prekida.

Nekako s tobom sreću primjećujem, drugčije ponašam, stalno osmjehujem.

Sve oko mene , podiže, ništa ne nervira, postajem zaljubljeni robot u snovima.

Za mene vrhunac si što postojiš, na momente sreća si… potocima navire.

Malim sitnicama dojiš me, skriveno,u duši maštama… e to je razlog što postojim.

 

Jer kad sretnu te ugledam, makar na slikama, što snovima pošalješ

Znat ću da sam mrvica tvoga razloga življenja, da tuge otjeraš.

Da shvatiš , da možeš biti voljena i na druge načine kroz maštanja.

No u realnosti bori se, na zemlji ostani, a mene u pomoć pozovi,

Da ti otjeram sve ružne tragove, oko tebe što rovare.

 

Eh sada okreni se i upitaj… što sreća za tebe je…prepoznaj je…

 

 

 

27.11.2011

15 i 17 hrs

VRAŽIČAK OKO SRCA NE MIRUJE

Poželim da me kao vražička dobrog srca… prepoznaš…doživljavaš u sebi.

Biće koje ti pomaže da se opustiš ,u auru svoju zavučeš pa razigraš,
Da sva sjajiš… na daleko osvjetljavaš, pokazuješ slijepima pored očiju….

kako je za sreću mala iskrica dovoljna, što hladne mrazeve u trenu u behare pretvora.

 

Želim ti srce otkopčati, osloboditi…iz ralja bolova izvući, svoju maštu presaditi.
Neka ti noćima pomaže, kad ti je najteže, što češće je upotrebljavaj, ne zakidaj.
Svrati u svoje odaje, kršne duše ti …u sebe uvučene, djevojčice skrivene.

Što gubi se u svojim snovima, razbarušena mašta se poigrava, oko srca skakuće.

 

U tebi je snaga ne mjerljiva, kada se daješ, daješ se najsitnijim atomima, takva si, jedinstvena.

Tvoja ljubav nema granice, svjetlosna godina malena je, toliko si ubjedljiva, al dirljiva.

Treba ti malo,  samo iskrenog tepanja, žudnje na ramenu, noćnih šetnji kraj Dunava.

Sretna bila bi kad osjetiš da si nekome značenje, skromna , bila i ostala duša ti.
Možeš me uvijek poželjeti, samo očima pozovi me , kroz maštu sam u trenu na tvojim grudima.

Ljubi me onako kako si željela, trebala…dok uzimaš me kao sladoled što očarava.
Koristi me kao najslađe nektare, na uranku kad je najsočnije, cijelim danom da te obuzima.
Ne želim te mijenjati ni za kakve darove, blago silnih dvorova, rudnicima bisera.
Tvoja duša je prebogata, nadarena pepeljuga mojih si stihova, nikad pronađena, doživljena.

 

Često se upitam dal ludujem, kad ovolike pjesme ti posvećujem, kakva stvarna si…

Čudna je tvoja energija , što mi se žicom prenosi, porukama , mailova razastire.

Pokušavam da otkrijem u kom svijetu zapravo stanujem, adresa prikrivena

Pa odlučim da sve ovako protiče, prelijepo, prestrasno, neka u dušama stanuje.

 

26.11.2011

13 i 30 hrs

 

 

U JUTRO PRED ZORU , SPALI SVE NAŠE PORUKE

Prosila si  da te obasipam strastima, obećanjima , voljela laži u pismima.
Nisi marila što su to sve fikcije, mašta,  ne zasitne igrarije, vode u provalije.

Sve kratke momente što smo profućkali, da je opet vratiti, opet uživati.

Znam da nije žao ti, sve što uložila si, dio srca prepoznala, nisi ni sanjala.

 

Raspirivala žudnju si igrama, po mome tijelu što čeka te u rosi maštanja.

Neka prsti zamjene uloge sa riječima, pređi na djela tvojim usnama…tražila si.

Rastrošno prokockali obilje vremena, da se igra rasplamsava, bez granica poigrava.

Sjeti se večeri kad si se najmanje nadala na mojim grudima si zaspala.

 

Kroz kosu voljela si prstiće, usne na vratu, što raspale iskrice, tvoje požude.

Dosta je bilo stihova , praznih maštanja, često si govorila,da ponudim razmjenu.

U strasti nema mucanja ili jesi il nisi ,sva u strasnim dubinama tjelesnih upijanja.

Stvoreni smo za ovaj tren, da otkrijemo dal je laž u maštama i pjesmama.

Kao da si osjećala da stiže potjera, lovci na glave obećanih nevjesta, su krenuli.

 

Svo ovo nismo planirali, požar izazvali, teško ga kontrolirati, opekline vrebaju.

Dal je pametno još dublje se zavlačiti, u duši se pretraživati, nasukati.

Zato možda bolje je samo trenutke zapisati, duboko ih zakopati… prikriti.

Jer ako nam otkriju prevare, poslat će potjere, teško im se sakriti.

 

Pometi brezovom metlom preostale tragove, da nas psi ne otkriju.

Svo lišće na kojem smo ležali, spali, neka kroz pepeo nestane,tragove rasprše.

Za tobom će biti potjera jer su te drugom čuvali, a meni si ljubav dijelila.

Mi se ne smijemo viđati, u strasti sve više tonuti, nećemo izaći, vrelo je.

 

U jutro pred zoru , spali sve naše poruke, prikrij preostale tragove.

Sva tinta nek nestane, prebaci se u maštanje, nek strast se prikrije.

Neka zatrpaju snjegovi sve naše travnjake, gdje smo se ljubili

Ako te budu tražili , mećavu ću naručiti, vjetrove zamoliti, da ih zamrzne.

 

Speri sve obale na kojim smo sanjali, bujicom mulja natopi ih,  da nestanu.

Svim pticama što su svjedočile, dok smo se spajali, na jug pošalji ih.

Zametni sve moguće tragove na koje naiđeš, u podrum zaborava spremi ih.

Tko zna čime nas mogu povezati, DNKa pretraživati, pokušaju dokazati.

 

A onda kroz maštu možeš me potražiti, u stihovima šifre otkriti, otključati.

Kada se smire  svi potresi, nestane bura vjetrova, oblaci zagube planinama.

Možda opet me pronađeš, poruku pošalješ, a ja kao dijete se radujem

Što ću te opet vidjeti, prositi , da me uzmeš strastveno, da ne zaboravim.

 

Umjetničke duše nemaju mira, sa vjetrovima dolete… u magli se istope

Bojama duge sastave…pa rasprše… sve bez texta ostave.

 

24.11.2011

16 i 30 hrs

 

 

 

 

VOLIM TE SRETNU VIDJETI

Jezde tragovi, prolazni vlakovi, pustinja dušu sustiže

Pusto rasulo bez tebe, na sebe si nas naučila, zarazila.

I ona posljednja nada , što nas je dojila, presušila.

Razlog, nada tvoga dolaska i čekanja, kao mašta je preostala.

 

Iščekivanje tvojih glasova, da ćeš se javiti putem vjetrova.

Možda u proljeće sa lastom progurati, da nam tragove ostavi.

Nisi otišla niti mjesec dana od pozdrava,a  već tolika požuda.

Stalno u mislima grlim slike Ohrida, na kamenu našeg tepanja.

 

Ljubljanom smo često jezdili, Zagrebom  obećanja davali… lagali.

Beogradskom Avalom parkove pretresali, da bi u Sarajevu sve priznala.

Da voliš me, možda Baščaršija djeluje na tebe, iskrena postaješ.

I čim prenoći, nešto u tebi se prelomi, moraš opet da putuješ.

 

Uzalud  moja potraga, da otkriješ razloge, naglog odlaske objasniš.

Da se u očima razmjene istine, ne možeš  gledati, glavu saginješ.

Pokušavam da doprem do tebe, kroz  usne miroljubive, čarobne.

No ne ide, u tebi se sklopka iskopčala, druga si osoba postala.

 

Nekako na preskoke uspijem da te izbrišem, iz memorije razložim.

No u srcu , pod ključem, brdo tvojih tepanja skriveno, po nekad izranja.

Do očiju slike dobace, pa se mašta razgolići i nemirno putuje.

Vraćajuć te opet u nemirne stihove, to jedino , za sada preostaje.

Ti moraš lutati…bojiš se priznati, da te prevarom u kavez ne zatvorim.

 

Ok , ako tako je, puštam te iz moje kolibe, poleti , rasprši se.

Po nekad pojavi se , na rame sleti mi, šapat udijeli pa vrati se.

Da osjetim snagu tvojih letova, što si za mene ih skupljala.

I opet hvala ti, da mogu sanjati, stihovima te vraćati, vrhovima zablude.

 

Volim te sretnu vidjeti pa makar u tuđem krilu se smijala, takva si rođena

S tobom trnutak je vrijedniji nego  sa drugima godine, u trenu sve zaludiš.

Zato volim te čekati, lažnu nadu ću gajiti, za taj bljesak susreta čamiti.

Jer takva nam sudbina, obale razrudila, živimo od sjećanja, do sljedećeg susreta.

Ako me zaboraviš, opet ću oprostiti, u visinama te gledati , sretna dok uživaš.

 

No nikad ne zaboravi, u mojoj krletki ,uvijek čeka te grumenje,

moje ljubavi znamenje, ako se predomisliš, sve čekat će na tebe.

Dobro došla mi, ma kako bila ranjena, ja ću te previjati, suzama liječiti

Meni je sudbina dodijelila, da budem ti, terenska podrška tvojih izleta …letova,.

 

23.11.2011

16 i 15 hrs

 

 

 

 

TEŠKO JE MENE VOLJETI

Sjećaš li se našeg upoznavanja, slučajno zalutala si rijekom stihova.

Bila si obala, a ja rijeka, milujem te, osjetiš…bez traga na tvojim usnama.

Pa u vjetru se prikrijem, zakovitlam kose ti, nestanem, prestanem šumiti.

A  ti… još htjela bi, prizivaš me mislima, naručuješ još kovitlaca dodira.

 

Teško je mene imati,  a još teže zavoljeti, jer isparim kada oči otvoriš.

Haram tvojim mislima, primamljive snove dovlačim,u grudima razgorim.

Srce tvoje ne razumije me, ne dozvoljavam bliske kontakte, da ne izgore.

Lažov sam, pobjegnem tik ispred tragova, zametem ih igrom vjetrova, pa izgubim.

 

Samo zračak možda me osjetiš, u kapi kiše tragove ugledaš, prebrzo isparim.

Znam i srce da zaledim, bolove na duši da urežem, zato žurno nestajem.

Ne pokušavaj da me zadržiš, sa rijekom života odlazim, obala si što promatra,

Kako curim oko tvojih zidova, pomilujem te i zaboravim, u kanjonu rijeka izgubim.

 

Ne moguće je samnom se hrvati, kad si najsigurnija, da imaš me… zaronim.

Skrivam se ispod kamenja, tvoje duše grumenja, samo da me ne zarobiš.

Prevrtljiv sam  kao vodena bujica, što sve ispred sebe razara, obale obrušava.

Nemoj nikada u dušu me pustiti, na srce da zrno ti položim, odagnaj me.

Teško je mene voljeti, samo u trenutcima riječnog  prolaza možeš uživati.

Ljubavnu riječ  ne poznajem, samo koritom plutam, prolazim, obale milujem.

 I kada sa talasima nestanem, ostat će samo sličice, tvoga maštanja produkti.

 

Nemoj u zvijezde me dizati jer to nikako ne zaslužujem, drži se čvrste obale.

Prolijećem svim godišnjim dobima, ne pokušavaj shvatiti, vodenjaci ne miruju.

Lažnim slikama u momentu opčinim, ostavim tragove na usnama, pa izblijedim.

Koristi me po potrebi , da ti osmjeh povratim srce razigram, kad tužna si.

Sjeti se da postoji, bljesak u tvojim očima, što svijetli ti noćima, navodi.

Bit će mi drago ako sam uspio da ti tuge otjeram, makar maštom govora.

 

22.11-2011

17 i 37 hrs

 

NE STIDIM SE DA KAŽEM TI

Ne stidim se  da kažem ti…nedostaješ mi,  mislima uporna si…putuješ.

U trenu sjećanja u plamen se pretvaraš, sve ledenice svojim čarima otapaš.

Neprekidno spajanje slatkim mislima, želja ne prestaje… maštu navodnjava.

Jezdiš  slatkorječivo, uzburkano potpiruješ vrijenje u meni, da ne zaboravim.

 

Obožavaš kada te zamolim, kleknem , poljubac poklonim, prosim da ostaneš.

Svjesna si da me opijaš, po nekad slatko zloupotrebljavaš, slugom me nazivaš.

A ja ljubim ti koljena, plazim po bijelim prstima, da mi se mrvica strasti udijeli.

Voliš da rovariš mojim željama,planirano postajem potrčko tvojih progona.

 

Život služi za življenje, ne sopstveno trovanje, treba ga uživati , još jučer krenuti.

Samo želim da imaš me… u najljepšim oblicima obilaziš, kako zamisliš.

Druge su me privlačile , no ti …u srce si  šipku zarila, temelje položila

Teško je riječi pronaći, nekog strasno zavoljeti, tišinom se najslađe nuditi.

 

Hvala zvijezdama, što na moju planetu si zalutala, rosu sa usana popila.

Čuvam te u duševnoj saksiji, ljubavlju strasti zalijevam, da ne presušiš.

Tebe zavoljeti… strah me je, prevrijedna si , prebolno bilo bi… te izgubiti.

 

Možda si isto osjećala, pa si ljubav prikrivala, od istih strahova se gušila.

 

Ne budi više ranjiva, ne prizivaj zle sudbine, da nas ne rastvae, u oči gledaj me.

Ako osjetiš da je prevara , vidjet ćeš , zjenica to pokaziva, ljubav je istina.

Laži je teško prikriti, bumerangom se vraćaju, sve otkrivaju, o glavu razbijaju

Vjeruj , pronađi se u meni, prepusti se, neka te najljepša kočija raznosi.

 

Često puta nestaneš sa obzorja, s razlogom ,sve određuje sudbina.

 Pisat ću… pisma slati na tvoje pragove, da podsjećaju na mene.

U svakom pismu miris cvijetova putuje, na grudi,  moje pepeljuge.

Svako pismo ćeš prepoznati , u njemu će rosa mojom strašću žuditi.

 

Kad me za tebe pitaju, oči cakle se, rumenilo procuri, ritam u grudima.

U svakom džepu tvoje slike dodirujem da prstima osjetim, na tebe podsjetim.

Na svaki zvuk se okrećem, kao da tvoji koraci prolaze, trčeći do mene.

Bilo što reći… je  nestvarno,  budućnost je u zvijezdama, približavanje spajanja.

 

Zato ne stidim se  da kažem ti…nedostaješ mi, u  mislima vodilja si

Misli u trenu u plamen pretvaraš,  ledenice razaraš …čarima otapaš.

Pre vrijedna si ,da te se izgubi , poderotina odlaska, užasno više će boljeti.

Vrijedi se truditi, tolerancijom hraniti …na mirnim vodama jedriti.

 

 

 

21.11.2011

20 i 55 hrs

Kroz iglene uši me provlačiš

Kroz iglene uši me zavlačiš, na slamku dohranjuješ, da preživim.

Poznaješ svaku moju karkiku, sve na srcu što leži mi, raštimava.

Kao inje si, dušu mi ne popušta, sljepljena, duboko urezuješ tragove.

Na svakoj grani duše mi, mrazom i maglom prikrivena si, ne odlaziš.

 

Znaš  duša mi  ranjiva, dopireš do najsitnijeg korjenja, srčanih korita.

Ne želiš da se odmrznem, da u mene sunce dopire, u život povrati.

Ako ga doživim, shvatit ću istine, snaga tvojih laži prestat će.

Pravi smisao života doživjet ću kroz poljubce, a ne tvoje gušenje.

 

Zato na sve načine, za sebe me smrzavaš, u ledenicu pretvaraš.

Svaka kapljica radosti što na usne doleti, ti je zamrzneš, da je ne osjetim.

Život sa tobom mi postaje robija, kaznena uloga, teško mi pripada.

Shvati , naša veza ne postoji, silom me nećeš zadržati, samo izgubiti.

 

Tvoje su kandže razlog mojih ranjavanja, rasporena duša krvari iznutra.

Ne možeš me u kavezu držati, po potrebi  dio mene uzeti, samljeti.

Hladnim osmjehom sve moje tuge prikrivaš, dok drugi gledaju,u duši se raspadam.

Samo je pitanje momenta, kad će sunce me rastopiti, leptir ću postati.

 

U jednom danu ću cijeli život da provaljam , sa omjehom i strašću da odigram.

Ako je suđeno da život proteče mi u jednodnevnom letu leptira, potpisujem.

Znam, taj dan ću u duši odnijeti , sve tvoje ledenice će prsnuti, jer odlazim.

Nikada nemoj me tražiti, iz čahure ledene izlazim, tragedija života će nestati.

 

O Bože hvala ti, što oči mi otvori, bar na trenutak da se radujem, u beharu probudim.

Neka se pupoljcima istinska ljubav proširi , da ih vjetrovi pčelicama ponude,rasprše

Tragične veze da se nikome ne dogode, da ljudi osjete vatrene strasti  ljubavne.

Da se nikome ne dogode ljubavni ratovi, što bolove nasukaju u kući, na grudima.

 

Zato prije nego te nasukaju u životnom kavezu, pažljivo pozive prelistati.

Koje se igre iza tih čahura skrivaju, kakve sve zamke u njima se spremaju.

Igra povjerenja je davno ispuhala, ljudi su postali prevara, u očima laži prskaju

I onda poslije svih prelijepih ponuda, kad se otvori čahura, nastane  PROVALIJA.

Poslije  toga… teška su dizanja, iz provalije što prevarama MREŽA je satkana.

slatka obećanja, IZBLIJEDE, zaborave , nestanu nadanja, nego utonemo u hladne stijene, kratera previranja.

 

 

20.11.2011

12 i12 hrs

U BRLOGU MOJIH STIHOVA

Skrivam te  u brlogu mojih STIHOVA, ostatci požutjelih tragova u grudima.

Uživaš… položen sam na tvojoj obrvi, svaku tvoju suzu od sreće najavljujem,

svaki uzdah tvoj primjećujem, za mene si vezana, davna obećanja pristigla…

Pa  sada unakrsno TRAŽIMO, na koju planetu da sletimo, usidrimo.

Na usne pusu ti polažem, kao dašak da te uspava… da vodi te noćima.

Pod borovima da se strast  raspiriva, opijeni  požudama govora…

Nema granica,nema kraja,nema vremena….samo se dojimo bludnim mislima,

 skroz i potpuno, mada odurna daljina rovari među nama… daljinom nas prikriva.

Leptirići ili što već ,utrobe zakida iznutra…osjećam da želiš me…da mazim te i uživaš u igrama.

Kao u fatamorgani stvarnim olujama  do jutarnjih buđenja… virtualnih uživanja…igra riječima.

Očaravaš svojim slatkim notama, to mi je potreba, ovaj moment,svaki tren …neponovljen.

Često si govorila da slatkorječiv, seksipilan sam…..da čudo je da me  neka u blizini već nije ukrala.

Al da sam tu, bio bi tvoj, isti tren, svezan tvojim strastima, zatrpan poljubcima.

Uvijek prije spavanja poželjela si  da te uzmem i povedem u svojim…našim snovima….

Tako maštarim  imati te, jedan tren , moment bljeska… al  bez bez žurbe i čekanja.

Putovima ne poznatim vodiš me,skriveno od tuđih pogleda….nema kajanja, još veća uzbuna.

Da imaš me… želiš, da ti svaki djelić tijela pripadne, vuče te, da osjetiš bar mrvicu u stvarnosti,

kako lijepo bilo bi da osjetiš istinski, zar je moguće da ovakva slika  može da postoji.

Uvijek si sanjala da ljubim te  i da budiš se u naručju posle dugih lutanja noćima,

da treperimo nemirom… rovarenje usnama… tvojim atomima dodira

Sjećanje vragolastih poruka…dobro je da osjetiš,  poodavno sam skriven u tebi,

Tvoji uzdasi nagrađuju , još snage pronalazim, pa zaronim tvojim ćupovima skrivenim,

dok te snaga ne iznevjeri, tek onda ću na jastuk te položiti, zavoditi, klečati i moliti.

 Jedinstvena si… vatrena kugla u meni žarena, nagrada zaslužena pristigla.

Laku noć želim ti pepeljugo, medena si u svim svojim oblicima, na duši…  u grudima

Idem… gasim sve… odlazim… otrovna si, izluđuješ … sve ću ti poslati što poželiš…

Zamisli i  pošalji mi… cijelo svoje biće na dijelove, jar želim te, za sebe na kockice …

a onda… mrvicu po mrvicu slagat  ću ti poljubcima  dijelove… dok se u žar ne pretvoriš.

Jer kada se probudiš, svoje tijelo nećeš prepoznati, svu ću te preporoditi, zasladiti

Poslije toga , iz brloga mojih pjesama teško da ćeš nestati. Razmisli…

19.11.2011

16 i 31 HRS

ŠTO SE TO SA MNOM DOGAĐA

Pitaju me što se to sa mnom događa,

kako u meni stalno žubori veselo proljeće.

Sve  ne stvarno je…  mašta  slikama premotava,

iza svega nešto orginalno se  prikriva…možda…

Blago…vrijednije od svih kristalnih rudnika.

 

Od kud meni svo to žuborenje, sva ta proljeća ,

Kanonada , hrljenje stihova i njihovih rađanja.

Što to u meni takvu žudnju priziva, navlači.

Kako  vlakovi iz snjegova , donose igre parova.

Često je tema mojih dumanja, izazivanja.

 

Jednostavno ne znam od kuda te riječi izviru

One nisu dio mog životnog govora

Kao da se netko u mene prikrio, na uho šapće mi.

Pa me slike obuzmu, njenim osmjehom razuzmu.

Još kad me njena strela pogodi, vulkane zapali…

E onda nema više razmišljanja, krenu potoci…

Prepuni  njene kose, mirisa, uzdaha, šaptanja.

 

Vidim je u koferu duše skučenu, suzama oblivenu.

Živo je blato za mene, sva me obuzme, potopi…

Onda mi dođe kao pepeljuga, u drugim slikama.

Ona je moja zabranjena jabuka, što priziva, namamljuje.

 

Prečesto klečah ispred njenih dvorova, vrećama pjesama

Kotrljajući osmjeh bi mi poslala, u srce strelom bocnula.

U kreletku me zatvorila da osjetim njene bolove…

Ona… moja je kazna, moj nemir,  moj san… beskrajan.

 

Ona je posebna , ona je bistri smaragd  prirode.

Njoj sam poklanjao stihove, virtualno varanje…

Rovari mojim mislima, titanik  postaje moga maštanja

Ona plave je krvi čarolija, iz starih dinastija iznikla.

 

Ona… melem za dušu je, guše je vrata kamena.

Na vrhu tornja zmajeva, čeka dolazak viteza…vezana.

Princeza je planinskih izvora,pod sretnom zvijezdom rođena.

Iz kiše kroz maštu stvorena…pupove na mojoj duši zaljeva

 

Dolazi iz osme  dimenzije, već dugo , dugo prizvana.

Iz mahovine da izvuče me, na svoj jedrenjak nasuka.

Zato me pitaju… što se to sa mnom događa,

kako u meni stalno žubori proljeće,

jer bez nje… samo pustinja ostaje   da pravi lomove.

 ZAKLJUČANA DJEVOJČICA U DUŠI JE

PREPUŠTA KORMILO BEZ TRUNKE KAJANJA

 

…ONA JE RAZLOG  RENESANSE U MENE

 

18.11.2011

16 i 47 hrs

 

IZ MAHOVINE …IZVUCI ME

Hvala ti… bila uz mene si kad me pritiskalo, gušilo,surovo životno korjenje.

Duša mi nekako u beznađe zalutala, mahovinom  natovarena, priklještena.

Puno mi znači tvoje prigušeno tepanje, bolove  izvlačiš…na slamku srce doziraš.

Tako malo fali mi, iz mahovine IZVUCI me, na tvoj način… energiju potpali mi.

 

Da se vratim , romantičnim pjesmama, okupanih iskricama tvoga pogleda.

Ljubim te u oko… razigrano, što žudi na hrpi čekanja, strasti i slatkih laganja.

Idi… lagano u snove ponesi me, na rame dovuci, privuci … da tišinom uspavljuje.

Samo tako ćeš opet u moje grudi se zavući, svoje tajne mi prenijeti,vatru zapaliti.

 

Stvorena si da iz tuge pretvoriš proljeće, povratiš uvenule listove,razbudiš pupove.

Divno je tebe u duši imati, i ako daleko  si prikrivena…previše svjetlosnih godina.

Nekako stalno te imam u očima, postala si stvarnost, svako dnevnog uživanja.

S tobom …prelijepo je…jutrom se buditi, na počinak krenuti, kristal si u mislima .

 

Zašto je tuđe najljepše, nama ne dodirljivo, daleko, a u našim očima neprocjenljivo.

U tuđim baštama kažu najslađe voće se šepuri, slašću izaziva, skriveno tajnama.

I tako slijepi pored očiju, pokušavamo preskočiti plotove, okušati zabranjene jabuke.

I kada utalimo žeđi skapale, otkrijemo da slađe je il ne …prošlo lutanje, ostaju zablude…

 

Pa se po nekad upitam, dal to maštom predaleko odlutam, u krošnje zavirujem.

Sve su jabuke na krošnji prizivale, svojim mirisom, osmjehom navodile do sebe.

I kada im poklekneš, u soku se izgubiš, trenutcima oduševljavaš, uspio si, voćku probati.

A onda, ubrzo, nakon nekoliko lutanja, probudi te il osvoji zabluda, sve je u našim glavama.

 

Al ti …drugačija si od svih ostalih plodova, škiljeći iz krošnje si prizivala, rumenim usnama.

I još uvijek sanjam te, da si posebna, u duši prebogata , bezgraničnih izvora ponuda.

Da… svaka tvoja riječ ljekovita rijeka što protiče, sve rane i bolove u trenu otpuhne.

Od posebnih melema si satkana, prepuna šumskih plodova, koji sam sretnik…

jer si me zapala, makar u maštama al dovoljno je,  bar tračak iz strastvenog podruma.

Zadrži me u mislima da ti osmjeh potpirujem na usnama, da podsjeća te na mene.

 

16.11.2011

15 i 47 hrs

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ŽUBORIŠ U SJENI

I ako daleko smo od očiju i drugih svjetala, naša predstva , orginalna, nama je vidljiva.

Ušli smo u likove, tu se pronašli, udubili u  glavne uloge, da se ne zaboravi.

Oživljeno… svo naše stremljenje, scenario našim željama skrojili, nama servirali.

Predstava vatrenih uloga, plazi riječima, potocima… sve kuha, burlja u nama.

 

Ako u stvarnom životu se sretnemo, možemo maštati..vjerojatno… tišina bi pričala.

Tko zna u kakve vatre bi se pretvorili ,predugo  tinjali, željeli da se probudi i ostvari.

Možda bi prevelika želja sve odpuhala, pa bi se možda i sramili, pocrvenjeli.

Ma ne , ta vatra se mora dogoditi, u momentu da eksplodira, jako je potrebna.

 

Znam… da bi nam dodjelili oskara , za sve slatke podlosti…iz maštanja.

Mnogi bi poželjeli naša mjesta zauzeti, na trenutak tu strast popiti, izluditi.

Uloge smo oživjeli, preslatko, radosno, sa strašću…bez obzira što gluma je.

Rado bi, samo za sebe…sve zadržali, u pjesmu pretočili, možda u roman zakopčali.

 

Ne svjesni skrivenih poriva, jezikom petljamo, navođeni riječima prevara u sebi.

Maštarimo … mislima,čarobnim snovima, brdo pismenih poruka među-prostora.

Nemamo snage u lice sve sasuti, piskaramo poruke, pa brišemo sve tragove.

Djeca smo, nešto nas privlači,u grudima vrpolji se , hodanje po oštroj litici.

 

Premladi smo da bi sve shvatili, u životu smjene bezbroj uloga , zbrkana ludnica.

Po nekad zavidna si ,na prijateljice, što u vatrena lovišta zalaze, potpiruju.

Bacaju mamce… muške glave namamljuju, u svoje kandže privlače.

Kada ih rastrgaju, dušu im popiju, opet se na isto vraćaju, možda kukaju.

 

Misliš da drugi su sretniji, zbog lažnog osmjeha na sebi…ne razmišljaj.

Često je uloga tih osmjeha…ironija… slika prikrivena, fasadom bolova.

Tako  ljudi jačaju, da zavidni  ne  uživaju , o njihovim patnjama da saznaju.

Pa se keze osmjehom, žele da prikriju, ostave dojam , presretnih likova.

 

U sebi uživaj, tijelo će pokazati, nesvjesno ćeš sjajiti, tragovima u očima.

 

Prelijepo je bilo glumiti ove uloge, ne stvarne, samo nama vidljive, ne izvodive.

Bar to nam je u duši ostalo, nemojmo ih zagubiti, kroz pjesme se podsjećati.

To nam je preostala nagrada, životna ne ostvarena uloga, oživljena, maštama.

Zato nikad  ne zaboravi, po nekad javi se, u svoje srce zavuci me, da te osjetim.

To će nas sigurno vratiti na pozornice naših stremljenja, bar na momente… iz nova.

 

Nakon ovih uloga, u svakoj kapi si potoka, tvoja slika se ogleda, kose ti raspršuje.

Žuboriš mojim mislima, ne pozvana, al svakim trenom… šapćeš u meni.

Vidim te u svakom letu sokola, listu proljeća, zametak mojih stihova si.

Neprekidna kolotečina, što mislima caruje, srce uzbuđuje, otvara duše kapije.

 

Cjelodnevno si prelijevanje,sve tvoje čari… umjetničke inspiracije čaprkaju.

Nekako dobro došla  si u svakom dijelu bića u meni…rovariš li rovariš.

Divan je osjećaj kad si uz mene, makar i daškom vjetra  dok oblizujem usnama.

Čuvat ću te u pjesmama, strofama, posebnih naslova i dubokih poruka.

 

11.11.2011

17 i 37hrs

ZAKLJUČANA DJEVOJČICA U DUŠI SI

Odlaziš na duševne terapije, svoje tijelo ne prepoznaješ, tinejdžerski zaljubljuješ.

 Strasti kroz snove i košmare izjavljuješ, kažeš da fali ti  toplih riječi i tepanja .

Da veza ti … bez vezna postaje a tek ti je 25, sama sebe ne prepoznaješ…

Teško se stobom boriti, tvoje ponude odagnati, sve je samo fikcija u tvojim mislima.

Kažeš da bila si frigidna a sada osjećaš da postaješ vatrena i to želiš da isprobaš.

Uleti u svoje  slabosti, razoružaj ih , ne daj da postoje, briši ih  da nestanu.

Pokušavaj u sebe doprijeti, shvatiti što te obuzima, ta borba je najteža.

Mijenjaš mišljenje u sekundama, remeti te udar sunčevih energija.

Na tebe utječu sve druge dimenzije, anarhija duše te preuzme, luduješ.

A toliko si jaka, tvrdoglavošću se prikrivaš, slabosti protjeruješ.

Krivnju na drugu galaksiju svaljivaš… razmisli, razlozi plutaju u tebi…  prikriveni.

Tvoj svijet bi postojao samo kad bi se uspjela smiriti, na zemlju spustiti.

Htjela bi da ti se klanjaju, puze pod nogama… a koja je tvoja uloga…

Što ti daješ , koliko poklanjaš duše i srca , što u ledu prikriveno žude ti.

Koje su tvoje ponude, samo postoje ucjene, gaziš preko utabane ljubavi.

Samo sebe gledaš da zadovoljiš, a drugi nek se snalaze, potonu…

Tebi su najvažniji tvoji snovi i maštanja, potrebe, mangupiranja, dječija igra iznova.

Odrasti, budi prava žena …kad govoriš … ne spuštaj glavu pogledom.

A kada jača  postaneš …doživjet ćeš LJUBAV VOLJENIH,što si odbijala.

Odjednom vidjet ćeš da žele i vole te… da su ti tepali, ugađali.

No ti u oblacima si lutala, njihovu ljubav nisi primjećivala, jer si sanjala.

Jer predugo… bila si , zaključana djevojčica u duši ti … što ne želi se probuditi.

Probudi se čeka te REALNOST, osmjeh, i tepanje tom se najmanje nadala,

Najdraže koje si skoro otpisala, u tvojim očima će se pozlatiti.

Smijat ćeš se svojim igrama, kako si sporo odrastala , jer si preskočila

Svoje odrastanje mladosti, to je što te gušilo , premlada si odlutala.

Mislila da na lancu si , pa te noćima gušilo, dal ti je sve to trebalo.

Al sada… kada si prošla sve te slabosti,  logiku urezala si.

Sve ti se čini prelijepo, na momente  ćeš se gubiti , dal snovi su.

Shvati …nisi svjesna u kojem raju postojiš , otvori oči, probudi se…

Vrijediš svakog RUBINA što u tebi sazrijeva, al si na momente ne umoljiva.

Odrasti, prestani biti djevojčica , prerano si odrasla, možda udala…razmisli.

Kada uspiješ sve slabosti da pobijediš, svi lomovi će nestati, izmagliti.

Presretna ćeš postati, smijuć  se djevojčici u sebi, željne tepanja i dodira.

08.11.2011

13 i 47 hrs

PREPUŠTAŠ KORMILO BEZ TRUNKE KAJANJA

Sjedeć na terasi naših zbližavanja, ponijela me melodija starih hitova

*DO you need or love me * dušom mi odzvanjala, melodija starih džu boxova.

Ne svjestan tonova, paleta  tekstova na pamet mi padala, u tvoje dvorište vodila.

Na moje grudi spustaš se kao pahulja vjetrom strasti nošena, dah ti nestaje,najavljuje.

Totalna predaja, dok žmarci putuju, nesvjesni vrelih potoka…tihog brujanja dva izvora.

 

Šapćeš… žudiš u mom zagrljaju biti ušuškana, treperiš, osjećaš , strast te obuzima,

Svaki dio tvoj meni pripada, ljubim te i želim, usne  nijeme, žedne  usana….
Nestajemo  noćima  kao jedinka,požuda razara, ogromna strast, igra prevelikih uloga.
Vrtlog ljubavi je beskrajan……tvoja sam , odvedi me…u transu  si šaptala.

 

Reći da volim te pre skromna formula, zarovala si preduboko  u tajne mojih podruma.
Vrtiš me ringišpilom vatrenih kočija ,  u trenu razbuktaš stihove, kao slijepca vodiš me.

Vidim ti u očima…osjetim , da bi me željela, ovaj moment ovaj tren, hvata panika.

Gdje bi nas dovela igra dva slijepa putnika, na brodu zakinutih ljubavnika.

 

Znam fali ti toplih riječi romantičnog udvaranja, tepanja u svakom trenu.

Fali ti dodira u svakoj sekundi tvoga bivanja, osjećaš ne stiže te nagrada.

Zato olako ulazim u tvoje dvorove, prstima kroz kosu šaljem ti poruke. 

A ti…prepustila kormilo bez trunke kajanja, opijena ehom mojih stihova.

 

Toliko je dobro što postoji  iluzija , strah nas hvata od stvarnosti…dal to je istina.

Ne zbog tebe,niti mene , nego plamena  vulkanom što se roguši, erupciju priziva.

U mom  liku princeza češ biti i ostati ,savršeno zadovoljno osjećati….

 

Drago mi  da bar mogu te na ovaj način na tron dignuti , svime zaslužuješ,

A kad nudiš se…cijelim srcem i dušom daruješ, otvaraš sve teške kapije.

U tome si van galaktička jedinka, poslana da pronađeš zajedničkog putnika do vječnosti. Sretno ti, a sa moje strane kormilo broda za putovanje uvijek pružam ti.

 

06.11.2011

15 i 05 hrs

 

BEZ TEBE …PUSTINJA NASTAJE

Divno je… stalno misliti na tebe, da sjećanja ne izblijede, ne nestanu.

Ogledalom trepere , pristižu poruke, ne svjesni čarobne formule… zablude.

U ormaru čuće tvoje prostirke, mirisne, tvoga tijela otisci, ćule na polici.

Krišom ih potkradam, na usne nanosim, tvojih dodira rado prisjećam….

Na terasi ljuljaška… tu si me ljubila, stihove moje prizivala…porađala.

Uživala…da tepam ti satima, razbarušena  lepezom dodira  pjesnika.

Žuborio oganj ti u očima, usnama strasti si spajala… u meni sjedinila.

Da bi me onda odvaliča u tajne tvoje kolibe, rasipala  darove…

A ja… svaki put zanesen trenutkom vremena, potrošim  sate u sekundama.

Život  si trošila, mrzila šeme si, protokole kršila, nešto  slutila da će se desiti.

Gutao sam tijelo ti dok mirno si spavala,duga na tvojim grudima  se prelijeva.

Naviru riječi… potoci, kopne  snjegovi… nagrnule pahulje ,presretne, slobodne.

U zanosu poklanjam ti stihove, nanovo izlaze iz mojih kotlova, predivna čarolija.

Sve mogli smo zajedno, osvajati vrhove, svijećom uzburkat  čarolije.

U duši si datula, u čahuri medenoj prikrivena , izobilje slada napučila.

Samo te trebalo pronaći , na svoje dlanove položiti, upijati sladore.

Da sreća ne izlapi , dugo je čuvati, u njoj uživati, a ti…ne objašnjivo odlaziš.

Smisao… nema smisla ako nisi na grudima, bar trunčicom vrelih usana.

Tragom tvoga uzdaha, u svakoj kapi kiše putuješ, slapovima poručuješ.

U život vraćaš posrnule, rane zacijeljuješ… bila i ostala… mašta  si.

Kako onda… bez tebe se buditi, dok grudima rovariš, mislima putuješ.

Ako treba klečatću, samo  VRATI SE… teško je… tvoj lik …prazninom zamijeniti.

Utjeha si mojih slabosti, rominjaš cvijetovima mladosti, što rosom se poigrava.

NA daleko te otkrivaju, raznose  proljetni vjetrovi, dok stražare skakavci.

U svakom zrnu pijeska pustinje žudnja tvoja putuje, prenosi  poruke.

Kako te zaboravit, kad u svakoj sekundi postojiš, u svakoj noti prikrivaš.

Vrijeme će brzo isteći, neću da razmišljam,slutnjom  nesreću da prizivam.

Čim zatvoriš sva vrata prošlosti, lomove duše zakrpiš, na peronu ću čekati.

Bit ću  cvrčak na poljima,što ljubav svoju priziva, ukazuje kojim putem krenuti.

Satkana si raskošna…jedinstvena, kolaš mojim venama…neizbrisiva.

Razbuktiš u duši stoljeće, prizivaš proljeće , pupovima  latice… e baš zato…zato te obožavam.

03.11.2011

19 i 01 hrs

NEDAJ DA SLOME TE DUŠMANI

Gledam te…glave spuštene hodaš i ne vidiš kako tope se proljeća.

Bila si cvijet što svakog opčinjava, zbog tebe su padale opklade.

Tebi su slali poklone, samo da ti se dodvore, tvoje strasti napiju.

Bila si simbol dražesne kneginje, primjer  žene…ljubavi strastvene.

Dok se u tebi nije kula potopila, u ponor te povukla, podla prevara.

 

Nema te … zavučena u svojoj duši si i drobiš se, srce u prašinu pretvaraš.

Otvori prozore duše ti ranjene, nek iscure bolovi podlosti, bez jecaja.

Moraš podnijeti lomove što su te pratili, na ponoru si stajala…vagala.

Na noge osloni se, jedino preostalo, uzdignute glave prsi se, nek polude.

 

Stijena si Galaktička od koje se sve razbija, u tome je snaga ti najveća.

Nikad nemoj dozvoliti , da opet gaze te, sujetom hrane se u ne dogled.

Suviše rana u tebi se prikriva, treba ti svjetlosna godina , da ih istjeraš

Na moje rame osloni se, bit ću ti desna ruka, mislima, snovima, noćima…

 

Uvijek u meni ćeš imati, što mnogi mogu sanjati, prijatelja u nevolji, neprocjenljivo.

Bit ću karika koja te pokreće, iz blata , gliba, gdje su te gnječili… zavidni.

U meni možeš pronaći, suzu u oku što treba ti, od bola kad presušiš..

Samo da izdržiš, ako treba zajedno ćemo plakati, da se oporaviš.

 

Molim Boga …da pomogne ti, da snažna si, pronađeš u tunelu svjetlosti.

Signale prati, što život šalje ti, neki na mene podsjećaju, svijeće ću paliti…

Moraš da nastaviš, dovoljno snažna si, sjeti se… sunce na kraju čeka te.

Znam da ćeš izdržati, u mislima ću moliti,snagu ti davati… jer moja si, nadam se.

 

A onda… ako ti budem trebao, slobodno potraži me, starim mjestima prošetaj.

Uvijek ćeš u proljeće pronaći… cvijetnjak sa tvojim ružama dražesnim.

Za tebe sam, uvijek ih zalijevao, nadao… da ćeš možda… u meni se pronaći.

Ako osjetiš da sam ti potreban, potraži me …kao dašak proljeća oživi me.

 

Moja si pepeljuga za koju sam vezao tepihe iz mojih stihova, u trenu rađana.

Za tebe vrijedi čekati, da prođe svjetlosna godina, da se spojimo… miliun razloga.

Čarima vezan za tebe, iz prošlih života su pozivi, tko zna iz kojeg stoljeća.

Osjećam …vrijeme nas razdvaja, no to je pitanje momenta, na vrata kuca sudbina.

Nadam se… da će nas spojiti, u oblake ponijeti…da se volimo iznova..čarolija priziva.

 

To daje snagu mi ,da jutrima te dočikam , izlaskom sunca  pretražujem sjećanja

Poručujem preko letećih konvoja, lastama da te upozore, u gnjezdu da čekam te.

Samo mrvica, mrvica fali da progledaš , iz tvoje duše ranjene da isploviš

Oči otvoriš, u zagrljaj mi poletiš, da ljubim te, nadoknadim sve što je protutnjalo

 

Zar ne vrijedi za to živjeti, nadati se, odricati, vjerujem… osjećam da dolaziš.

Sa mnom ćeš zaboravit bolove, upoznat ćeš samo osmjehe, za tebe čuvane.

Na dlanu ću ljubav ti nuditi, da rane ti iscjelim da sve zaboraviš, nek nestane.

Prestat ću pisati stihove , jer si se u meni stvorila iz moje mašte izronila.

 

01.11.2011

15 i 15 hrs