Zašto te nema u dvorištu sjećanja… da pomirišeš ruže za tebe sađene,
da osjetiš… u beharu tvoje ime kako pčele šapuću, krilima prozivaju.
Kada se ti pojavljuješ, cvrčci tvoj dolazak najavljuju, flaute sviraju.
Tepihe od latica vjetrovi pred tebe polažu, osmjeh ti rastjeruje oblake.
Kao iz Basne dolaziš, vitezovi, željezni štitovi zbog tebe povorku spremaju.
Uskomešana bića, na prste se izdižu, tvoje nasmijano lice da upiju , ne zaborave.
Rijetkost je dolazak tvoj u naše krajeve, prirodni fenomen , duplo proljeće.
Zato svi… samo za taj dan se spremaju, tebi klanjaju, tvoju dušu osjete.
Svi pamte tvoje dobre vibracije, kad svakoj biljci si usne poklonila
Svakoj srni si savjet davala, svakoj ptičici note prepravljala, osmjehom ukrašavala.
Vjetar kroz tvoju kosu je svoje zube tupio da bi vrtove poslije ljubio.
Bila si oličenje dobrih djela i davanja, čovjek iz mašte… dobrica nesalomljiva.
A ja, kao u oblacima da stanujem, kad si pored mene , hladnih ruku stegnuta.
Obožavam da ti budem …baš tu… u svakoj prilici, potrčko, što sve želje ispunjava.
Maramicu što tvoja suza kanu… čuvam, podsjeća… kad si sretna se smijala.
Svakoj mojoj pjesmi si sate odvajala, na novo čitala, sebe mi poklanjala.
*TVOJE MEDENO ROSNO TIJELO*, rumenim usnama od sreće…na momente CVRKUĆE..
U dugoj haljini sa miliun mrežica , u tebi se velika tajna skrivala, teret…sudbina.
Pokušavala si nešto da mi otkriješ, al u momentu nijema si postala, bez razloga.
Otvori se , tu u našem vrtu poljskih cvijetova, pogledaj ruže tvoje, rajskih vrtova.
Sjeti se šetnje starim svijećnjakom, osmjeh sa lica nisi skidala, vosak si topila.
Toliko puta me trčkaranjem poljubila, okretala oko sebe praveći od haljine krugove.
Poželjela da te , zagrlim, podignem, na sav glas govorim da VOLIM TE.
Tolika sreća je bila u tebi, nemjerljiva … ne postoji mjerna kazaljka.
Tamu u svjetlost si pretvorila, pupoljke u pjesmu uvezala, listovima treperila.
Zašto je sve to nestalo, što je u tvojoj duši izgorjelo, srce ti zarobilo, ne dišeš.
Tu sam, srce otvori mi, možda mogu te ipak razumjeti, moraš se odlediti.
Takva u tuzi ranjena, lomiš me kao krhku stijenu gromovima tvojih bolova.
A tako te želim vratiti, na lice osmijeh da povratim, da sretna se probudiš.
Možda je greška u meni, ne želiš me raniti, pa se žrtvuješ bez razloga.
Kaži mi, pismo napiši mi, u toj tišini nemoj me gušiti, puknut ću od krikova.
Ako postoji nada da se vratimo, u ono vječno… životno proljeće, javi mi.
Dolazim odmah, vjetrove ću sve povezati, da te u trenu prenesu mi.
Bit ćeš princeza mojih vrtova, buba mare za tebe gozbu će spremati.
Leptirovi u jednom danu svoj život će ti posvetiti… SAMO NASMIJ SE.
Otjeraj tužne sa duše ti strahove , rastjeraj oblake, neka sunce uzme te.
A ja, klečim pred tvojim vratima, osjećam dolazak našeg proljeća…iznova.
30.10.2011
17 i 24 hrs
