Od kada si rođena… na pahuljama si spavala, u svemu uživala.
Svi vjetrovi su tvoja krila tapšali, u visine dizali, bez daha ostavljali.
Po tebi su mnoge romane napisali, u pjesmama se nizaš kao biseri…
Zbog tebe su mnogi vene rezali, noćima ludovali , pod prozorom ti čamili.
A onda… vrtovi sreće varkom i lažima nakićeni, lažnom nadom te opili
Od tada se snovi ruše po danima, nemiri košmarima noćinim haraju natopljeni
Suzama rijeke natapaš, nesvjena … nadajuć se sretnim, boljim vremenima.
U Sibiru se probudila, slomljena … nedokučiva, krhka kao ledenica si postala.
Ne mogu ti pomoći da te u krilo privijem, pjesme ti poklanjam da ti dušu zakrpe.
Da se manje odranja tvojih toplih uzdaha, da ti srce zakuca energijom svemira
Da se pokreneš novim putanjama, i ne osvrćeš nikada na loša zbivanja.
Možda , na moment može ti pomoći moja iskrena želja nadanja, bar u maštama.
Evo dajem se punim jedrima , bar da ti budem skrivena kućica toplih strujanja
Da te podignem kad poklekneš i nastaviš da tražiš drugu polovicu stremljenja
Da podižeš svoje jato do svjetlosti životnih uzdaha, izvučeš iz kandži životnih prevara
Nudim ti se koliko mogu, iskrenim … ne mjerljivim… pravog prijatelja davanja.
24.09.2011
07 i 17 hrs
