Dok stojim ispred visokih, uzanih prozorčića,
Okovanih željeznim ukrasima,
kišne kapi simfoniju mira skladaju.
Čekam te, osjećam kako mi prilaziš.
Krupne, vatrene oči, osmijehom prikrivene
Slika su koja me uznemiruje i čini sretnim.
Koja sam ja budala, što se smije,
sam sa sobom zbori, otkinut od ostalih.
Sanjarski se spremam njoj, tajnovitoj
Još nedirnutoj, neljubljenoj, poželjnoj.
Strujanje skrivenih želja, naviru, plaše,
Kako i gdje da je sretnem i pružim se, predam.
Da me vodi, miluje i ljubi,
pronalazi žare mojih vatrenih želja,
da puknu i buknu, bez kontrole,
Te se stope u vulkan valjani, nošen
