Krećući se skoro nečujno na prstima da ne probudim ukućane, ugledah u uglu sobe na stolici za ljuljanje njenu baku, staricu što je prstima prebirala po tek započetim vezovima na svečanoj haljini, skoro kao vjenčanici. Baka , zamotane glave i dva upečatljiva crna, garava oka prekrivala su cijelu sobu kaminom zagrijanu. Sanak se na oči navlačio čim bi sjela na sofu koja se upijala u zavaljena leđa.
Na drugoj strani sobe kontra ulaza, nalazila se ručno izrađena vještim rukama izrezbarena drvena polica, napunjena sobnim lisnatim cvijećem koje se prelijevalo po svim krajevim police.
Baka je pjevušila pjesmu dopunjavajući ljepotu stare gostinske sobe, zatrpane masivnim namještajem za sjedenje.
Svijetlo dana jedva je probijalo guste zavjese na velikim drvenim prozorima sa vanjske strane ukrašene željeznim ukrasima, što bi rekli demirima.
Očekivao sam svaki trenutak da se pojavi ona, moja simpatija, moja slabost, moja noćna mora, moj behar što dušu napaja… nemirom rastresenu.
Stara vrata zaškripaše i osjetih njenim korakom napravljenu promaju. Blistala je.
Na lepršavoj u više nijansi svilenoj haljini presijavale se izvezene šljokice u obliku zvijezda padalica. Djelovala je kao uvijek, nestvarno.
Na njenom izduženom, snježnom vratu zlatni nakit se stapao u jednu cjelinu.
Svo to blještavilo je ukrašavala njena gusta, valovita djelomično preko lijeve strane lica prebačena, mrka kosa. Treperio sam od uzbuđenja. Da li sam ja taj sretnik kome će vječno pripasti ona, ljepotica, krasotica, samo moja.?
–Bože, kako li će tek izgledati u vjenčanici, pomislio sam.
Njena pojava je krasila kao princezu najljepših dvora, samo još krunu na glavu da stavi i svi ostaju bez daha.
Baka mi je uzele misao i riječi iz usta i reče:
¬
– Zar ne izgleda kao mlada kraljica na putu ka kruni života.?
Naše vjenčanje smo na neki način skrivali od javnosti jer nismo bili sigurni tko i što nam sve radi oko nas. Ljudi su bili zavidni i oholi na naš uspjeh i imanje, mada su to na neki način pokušavali skrivati. No, svi smo mogli da osjetimo.
Razmišljali smo kako da izvedemo to tajno vjenčanje, svi su nas očekivali da prođemo na glavna, stara izrezbarena vrata.
Dogovor je bio da se odvojeno, sutra dan, u svitanje zore, nađemo na brdu Gorica u staroj kamenoj kapelici svetog Ivana. Kapelica … nakićena borovim vrhovima i teško da se mogla primjetiti ako niste znali da se tu negdje nalazi.
Stari prašnjavi put je ukazivao da vodi negdje u borovu šumu. Bilo je to inače mjesto na koje sam često jahao s njom ljetnjim i jesenjim zalascima sunca.
Noć mi se činila neprekidno duga. Minuti kao sati, nikako da se pomjere.
O spavanju niti govora. Strepnja u mojim grudima razarala me nemirom. Nije mi izlazila iz glave njezina pojava.
Jutro je svanulo, maglovito, da se jedva vidi griva konja na kojem jašeš. Vrijeme kao stvoreno za skrivanje i prikrivanje koje nam je bilo neophodno.
Odjahao sam na svom miljeniku Astoru, garonji, dok su još svi vjerojatno slatko spavali. Tijelom me je drmala nekakva drhtavica , vjerojatno od rose iz guste magle kroz koju je Astor protutnjao na stotine puta. Kroz misli su mi kolale razne kombinacije i strahovi da ni sam nisam bio svjestan otkuda toliki strah u meni.
Nekako nisam bio siguran dal treba da se radujem il veselim, osjećao sam nekakav strah ili neku bol da doživljavam. Nešto me je stezalo u grudima.
Sišao sam sa konja, nekako klecavih nogu i cupkao okolo. Čekao sam po dogovoru. Ledena tišina, proljetnom pjesmom ptica odjednom ugašena, život se osjetio u zraku.
Tek sam kad se magla malo razišla prvi put skužio da su u stvari bagremovi i žalosne vrbe činile aleju koja je vodila ka kapelice okruženu borovima.
Vrata kapelice, stara, željezom okovana stajaše zaključana. Kapelan je trebao doći svakog časa. Dogovoreno je da se unutra dan prije sve uredi u tajnosti, naravno samo za nas dvoje i naše svjedoke kao i starog kućnog prijatelja našeg mjesnog Biskupa Fra Mirka svećenika.
Odjednom sam u daljini čuo topot kopita bijahu sve snažnija i približavala se na moje nestrpljenje veoma sporo. Nisam znao tko bi to mogao biti.
NA moje razočarenje bijaše to kapelan, sav mokar od maglene rose. Sišao je sa konja tiho me pozdravio i krenuo direktno da otključa kapelicu.
Uhvatila me topla nervoza, ruke su mi najednom postale vrele, zaboravio sam na hladnoću jutra i krenuo za njim u kapelicu.
Bilo je dosta tamno. Kapelan je upalio svijeće, na stotine svjetala su pruhujale mojom glavom. Zamišljao sam je kako zajedno se krećemo ka oltaru.
Dal ću do tada izdržati, mene viteza od Bune prvi put je savladala nekontrola.
Ubrzo se pojavio i Biskup Fra Mirko, nisam ni čuo kad je došao i pozdravio nas.
Još je trebala da stigne ona i prijatelji svjedoci, svečanog čina.
Gledajući sve te upaljene svijeće, razne sjene su u meni budile maštu pa su mi se pričinjavale koje kakve gluposti i strahovi. Drhtao sam od unutarnjeg nemira i iščekivanja na njen skorašnji dolazak.
– Evo ih dolaze, promrlja Kapelan.
–Kako znaš da su to oni, ne vjerujući svojim očima, upitao sam.
Bio je u pravu.
Dva konjanika su je dopratila, pomogli su joj da siđe sa konja, noseći njenu zlatom ukrašenu haljinu da se ne vuče po zemlji. Korak joj je bio tako mekan i nježan da sam mislio da hoda po magli.
Stigla je moja princeza, pomislio sam u sebi.
Točno na ulazu kapele uzeo sam je za ruku i poveo ka oltaru, u tom momentu meni nekako dalekom.
Osjetio sam da i ona treperi.
Krajičkom oka sam pogledao nebi li ugledao njene smaragdne oči kroz veo preko lica prebačen, bljesnuo je njen osmjeh i unjeo mir u moje tijelo. Bio sam sretan.
Naši koraci su odjednom odjekivali po kamenim pločama male a tako velike kapele.
Sve je odisalo tišinom i mirom među ljudima.
Oltar, drveni, prepun svijećnjaka, nakićen, pozlaćen u mojim očima.
Biskup Fra Mirko, širokih zjenica i podignutih obrva poželio nam dobrodošlicu. Ukras, kapica na njegovoj glavi, simbol mudrosti, snage i ljepote bila je nestvarna.
Tišina pripremanja, razlamala se u mojoj duši. U tom čekanju, nisam čuo niti jednu riječ Biskupa, gledao sam u njega a misli su mi odlutale daleko na konjima lepršavih griva što ih vjetrovi nose.
Osjetio sam njen lakat na mojim rebrima i vratio se u stvarnost. Gledao sam nijemo, izgubljen u Biskupa.
– Da li ti viteže od Bune uzimaš za svoju …
Nisam mogao vjerovati da se to meni događa. Kako ću da odgovorim, kojim tonom glasa, dal da malo sačekam, dal je ovo isuviše rano za mene…? –kolala su pitanja kroz moju napučenu glavu.
– Da, da, da odjednom su iscurile riječi iz neznam kojeg dijela moga tijela.
Pogledao sam je i njen osmjeh je žario, palio, podizao me u nebo.
Biskup je postavljao isto pitanje mojoj kraljici, čitavo vrijeme sam je promatrao.
Ugledao sam graške znoja na njenom blijedom plemićkom licu. Gledala je u Biskupa kao u najvišeg graditelja svih svjetova.
Da ja to hoću ! – odzvonile su njene riječi u kapeli skrivenoj, nakićenoj.
Poljubac, dug, sočan, iskren, nemiran, zagrljaj skoro u gušenje pretvorio.
Pogledašmo se tako iz dubine duše, sa ozarenim osmjehom na licu.
Sad nas nitko rastaviti neće.
Čestitke Biskupa i malobrojnih u kapeli nazdravišmo iz bukare vina. Osjetilo se zadovoljstvo u malom društvu skrivenom u kapeli, krošnjama borova prikrivenom.
Sjeli smo na naša dva konja i krenuli po već visoko podignutom suncu kroz aleju bagremova pa kroz šumu i putiće do naših dvora, da objavimo da smo mi to uradili bez ičije suglasnosti te zbog ljubavi nama zabranjene.
Ništa nam nisu mogli, putevi života pred nama se otvoriše te krenušmo u životne bitke vjerujući jedno u drugo.
Ljubav je pobjedila.
